Rokenrol tefter: POPIK i Pasmaters na cesti, drugi dio

11 Okt., 2025

POPIK i Pasmaters proveli su tri dana na kratkoj turneji. Nakon što su odsvirali nevjerovatan koncert u Banjoj Luci, naši junaci se bude u apartmanu, pakuju i izlaze iz stana u potrazi za kafom…

19.9.2025.

Kako sam legao u Banjoj Luci, tako sam se i probudio; isti položaj, premalo sati kasnije. Dižemo se hitro jer već imamo plan: kafa, susret sa Pasmatersima i put Sarajeva, u koje želimo stići nešto ranije. Tonsku smo dogovorili u 18, što znači da u Sarajevo trebamo požuriti.

Prije napuštanja stana, Mirso vadi sendviče. Uvijek spreman!

Izlazimo vani, sjedamo u obližnji kafić. Dok čekamo Pasmaterse, pridružuje nam se organizator Nikola. Sumiramo utiske, divimo se rezultatu, pijemo odličnu kafu koju nam je pripremio jako ljubazan konobar. Banjalučko sunce prži i tjera me da se dodatno razbudim.

Dolaze nam Pasmatersi, pijemo još jednu kafu i dogovaramo plan puta; pauziramo u Kanjonu, restoranu na savršenoj lokaciji, te ćemo otići na jednu lokaciju gdje Maske, basista Pasmatersa, želi da upali svijeću svojoj rodbini. Pretpostavka svih nas iz POPIKa je da misli na groblje; pretpostavka će se ispostaviti pogrešna.

Nakon kafe u Kanjonu, nastavljamo dalje pratiti put do lokacije koja nam je Maske dao. Dolazimo do stare, slabo održavane sporedne ceste. Ispred nas ništa, sa desne strane pilana, kraj pilane velika, napuštena drvena kuća. Parkiramo auto i izlazimo. Oko kuće trava nedavno pošišana, već počela da raste. Iza kuće ugledamo Pasmaterse i stari jugoslavenski spomenik. Simbioza kamena i željeza koje svojim oblikom kroji nekoliko ljudskih figura.

Mjesto nije groblje, već lokacija koncentracionog logora Kruščica. Ustaški koncentracioni logor bio je u funkciji od augusta do oktobra 1941. godine i u njemu su zatvarani i ubijani komunisti/partizani, Srbi i Židovi.

Kuća koju vidimo je Memorijalni kompleks Crna kuća. Prilazimo Masketu koji nam priča o svom djedu i tri rođaka koji su izgubili živote na tom naizgled idiličnom mjestu. Na memorijalnoj ploči ispisana su njihova imena i prezimena. Pokazuje gdje je upalio još jednu svijeću. Naizgled najobičnija betonska klupica uz ograd. Kad nam je opisao na koji način su pogubljeni, izdišemo zgroženi. Što je najgore (jer uvijek može gore), ne bi Masketovi ni znali da se to desilo da naknadno nije pronađena knjižica u Crnoj kući, sa podacima i detaljima smrti velikog broja zarobljenika.

Želudac mi se okreće, sve me podsjeća na osjećaj beznađa koji me slomio kada sam posjetio logor Dachau kada sam sa Motherpigom svirao u Njemačkoj.

Maske je pokupio nešto smeća i upalio svijeće. Zahvaljujem mu se što me uputio na postojanje ovog mjesta, ma kako tegobno bilo. Sjedamo u automobile šutke i nastavljamo put ka Sarajevu.

RIJEKOM MALVAZIJE DO AG-A

U Sarajevo stižemo nekad oko 17 sati, sa zakašnjenjem. Dok Pasmaters idu direktno ka gradu da jedu i uhvate nešto malo Sarajeva, POPIK ide na Stup u nabavku za večeras. Opskrbljujemo se malvazijom, sokovima za bend podrške Crko Marshall i nešto vode. Sejo odbacujem kući, ostavljam i Mirsu, te pičim kući da odmorim na makar 20 minuta.

Nisam se uspio ni istuširati, kad mi se na vratima pojavljuju Pasmatersi. Spavaju kod mene, to je plan. Uvodim ih u stan, pokazujem prostor i raspoređujem po krevetima. Sarajevo su osjetili, ako ništa, gastronomski. Kada im govorim da je vrijeme za tonsku, oni odlučuju da ipak ostanu u stanu da odmore još malo, a ja idem sa svim stvarima (uključujući i opremu) ka AG-u.

U AG stižem nekad oko 19 sati. Ekipa je već namjestila skoro cijelu binu, tonac Emin (član benda Solis) preuzima tehničko kormilo. Sve je ozvučeno, pa mi pokazuje i neke tehničke novitete. Odrađujemo tonsku i veoma smo sretni kako zvučimo i, još važnije, kako se čujemo.

Upoznajem se sa klincima (jer su zaista to) iz benda Crko Marshall. Tri petnaestogodišnjaka prijateljstvo su izvezli iz osnovne škole u srednju i pokrenuli bend. Sviraju grunge sa elementima panka i furaju bendove koje osobe njihovih godina ne bi po nekom pravilu trebali poznavati.

Ono što mi odmah upada u oko je pristojnost sve trojice, što i mene automatski stavlja u mod pozitive. Dok oni imaju tonsku, pojavljuje se mama jednog od njih i hoće da uđe u klub. Ja je molim da to ne čini.

“Hem što je sad nervozan i ne treba mu pritisak bilo kakav, hem što je tonska za muzičare. Vi ste gošća, sjedite i popijte piće”, govorim joj ja, polušaljivo, misleći da me neće poslušati jer je baš namjerila da slika dijete (razumijem je kao roditelj). Međutim, mama i njena drugarica se slažu i puštaju klince da se izbore sa frkom na bini.

Ubrzo se počinje skupljati poprilična masa ljudi i svjedočimo emotivnim trenucima zbog kojih je cijela ova zajebancija vrijedila. Vokal Pasmatersa, Vlado, ponovo je u Sarajevu nakon 34 godine i susreće se sa ljudima koji su bili dio njegovog života kada je on bio student.

Neke od njih poznajem lično, poput Peše (Epitaf). Druge znam po izgledu, iako ne znam kako se zovu. Neke od njih vidim prvi put. Neću da stojim tu i prisluškujem, neću ni da zauzimam prostor i odvraćam im pažnju.

Puštam Vladu da uživa sa prijateljima. Osjećam jebeni ponos što smo se bacili u realizaciju ovoga. Samo zbog tih ljudi, njihovih emocija, mladosti i sjećanja.

PRVI PUT: NAJTEŽE, NAJGORE, NAJBOLJE

Jedina slika Crko Marshalla koju imam. Nije čemu...

Uskoro se na binu penje Crko Marshall. Upravo nam je Peša bio poveznica; on mi je rekao da sviraju, i pitao mogu li nastupiti sa nama. Ne postoji nikakvo pisano pravilo po kojem POPIK ne želi nastupati sa drugim sarajevskim bendovima, ali smo jako često nastupali sami.

Razlog je jednostavan; dijelimo binu samo sa onima sa kojima se načelno slažemo po mnogo parametara; najvažniji je onaj jaranski, a u Sarajevu je malo bendova sa kojima smo tako bliski iz ovog ili onog razloga.

Mislim da je nekoliko razloga presudilo da pozovemo Crko Marshall. Prvi su njihove godine i koncept koji su nesvjesno ispisale, činjenica da ćemo u istoj noći slušati petnaestogodišnjake koji sviraju prvi put, nas koji smo tu 11 godina i Pasmaterse stare 40+; zaista dernek za sve generacije.

Pored toga, kroz pisanu komunikaciju sa bendom Crko Marshall u kojoj su se pokazali ozbiljniji od mnogih drugih, starijih i iskusnijih kolega, osjetila se ta neka nevjerovatno budalasta dječačka naivnost koja nas je vratila nazad.

Nemaju pojačala, daj im i papu, pazi ovdje, pazi ondje. Mi smo se na kraju toliko tome slatko (ne maliciozno, mora se napisati napomena za idiote) ismijali jer smo i sami nekad davno bili tu, pa smo im stavili sebe i tehniku na raspolaganje.

Koncert nisam mogao ispratiti u potpunosti. Ono što jesam upratio je šarmantan raspad i dokaz da trebaju raditi mnogo više. No sjećam se svojih prvih nastupa, proba bez štimera, dana kada mi je Vanja iz Ofsajda objasnio koncept štimanja gitare.

Neko me kasnije, poluironično, upitao da li planiram da ih razgulim na ISK kroz neki tekst, jer sam valjda poznat kao “razguljivač” mladih bendova. Rekao sam da nemam namjeru da pišem tekst o koncertu na kojem sviram.

I da sam imao, odbio bih nakon nastupa jer nisam više bio objektivan prema bendu; njihova umjerenost, inteligencija i pristojno ponašanje su me učinili nesposobnim da ocijenim muziku kako treba.

Ovih dana Crko Marshall je snimio demo i zaista smo ponosni što smo imali priliku da sviramo na njihovoj prvoj svirci i da postanemo dio njihove historije.

EVERYTHING LOUDER

Nakon Crko Marshalla, penjemu se na binu i odrađujemo nešto duži set od banjalučkog. Publika lijepo reaguje, ali negdje u drugoj polovici shvatam da su nas se najvjerovatnije zasitili, baš kao i mi sviranja u Sarajevu. Ipak, završavamo koncert kako treba; u arhivi lijepih uspomena ostaje iznenadno i nevjerovatno precizno izvođenje pjesme “Cijeli moj život” sa “Ublehe”, te (barem nama) odlična izvedba “Ima posla” na kojoj smo iscijedili posebne atome snage i znoja zajedno sa publikom.

Nakon (meni lično) odgovarajućeg rokenrol finala, finaliziranja koncerta enormnom količinom buke koju smo stvorili odvrćući instrumente i pojačala koliko smo mogli, sa bine sam sišao zadovoljan.

Kasnije sam se čuo sa Atifom Anarhijom, nekadašnjim članom bendova Snake Eater i Kosmo i Kviteri. Atif je ispratio naš koncert u potpunosti i poslao mi poruku u kojoj je pohvalio nastup.

"Imam doduše jednu zamjerku, ali mislim da je ti nećeš uzeti zaozbiljno, znam te."

"Koju", upitao sam ga.

"Pravo ste jebeno glasni. Ali znam da ti misliš da to tako treba."

I mislim.

Everything Louder than Everyone Else.

Ko će ako nećemo mi?

DO PLAFONA

A onda Pasmaters… odnosno, mnogo utegnutija i bolje organizovana verzija Pasmatersa u odnosu na Banja Luku. U nekih 35-40 minuta njihovog koncerta, AG je nekoliko puta eruptirao poput svjetskih hardcore centara. Ispred bine, Vladu kovitlanjem šaka i nogu prati najmanje 70 ljudi (od više od 100 njih koji su platili kartu). Tu su stari i mladi, očevi i sinovi, nekoliko generacija ljubitelja hardcore punka.

Peša u jednom trenutku hvata Vladu i pokušava ga podići na ramena; uspijeva jer mu se pridružuje i masa. Vlado uskoro završava cijelim tijelom prislonjen na niski strop AG-a koji ljubi u nekoliko navrata i smijehom poručuje ostatku benda da ne zna šta se dešava.

Dešava se zapravo enormna erupcija pozitivne emocije; sjećanja starih corera hrane se snagom mlađih generacija. Divljanje ne staje sve do samog kraja kada publika biva nagrađena tinitusom. Niz zidove se cijede rječice kondenza, pod je okupan pivom, znojem i sa nešto krvi ljudi koji su razdragano primili lakat u lice usred šutke i idu kući sa sjećanjem koje nikad neće nestati.

Tonac Emin je odradio svoj najbolji posao dosad. Svi bendovi su mu zahvalni. Na vratima se nalazim sa njegovom djevojkom Anitom koja je još jedan izuzetan razlog za uspješnu noć; ona sama je prodavala karte, nadzirala ulaz, kategorizirala i prodavala majice oba benda. Malo je osoba koje su odgovorne i sposobne poput nje; kao takve, iznimno su važne karike u procesu produkcije.

Mislim da sam joj već jednom rekao, ali vrijedi da ostane i ovako zapisano; sve više cijenimo njenu profesionalnost i ekspeditivnost, i hvala joj na svemu što radi za bendove.

Pakujem stvari u automobil, pozdravljam se sa gomilom i izlazim u hladnu sarajevsku noć. U obližnjem klubu Soba je također dernek, bruka mlade raje pleše i skače. Cijeli prostor ispred Arhitekture i Građevine u jednoj noći je pretvoren u nešto što jeste Sarajevo, ali i ne pripada svakodnevnici ovog grada.

Ja (da ne pišem u ime druga dva člana POPIKa) sam često jako nesretan i ciničan zbog ovog grada, ali 19.9.2025. je Sarajevo odlučilo da reaguje drugačije na naše napore. Rezultat je noć koju odavno nismo doživjeli, možda čak i nikad u Sarajevu. Sigurno ne kao bend.

Nakon pakovanja, prilazi mi jedan od starijih pankera, onih kojima znam lik, ali ne znam ime. Blago pripit, ali mnogo više opijen radošću, hvata me za majicu i govori mi da sam ja “odgovoran za ovo”. Način na koji to izgovara mi daje krivi dojam kritike; kad me zagrlio, shvatam da je to bio način zahvale za koncert koji je organizovan.

Uskoro se naš automobil pretvara u šank na čijem krovu se redaju malvazije i kisele; ja ne pijem zbog toga što moram da vozim. Odlučujem ostati sve dok mi sami Pasmatersi ne kažu da žele ići; gledam ih kako uživaju, kako je Vlado potpuno opčinjen cijelom noći; čak i Hrvoje neočekivano, doživljava susret sa nekim koga nije dugo vidio. Sarajevo, grad susreta. Jeb’o te.

• Sharan, Vlado, Vedad Kobiljak (ISK) ispred Kluba AG

ZA STOLOM PRIJATELJI

Prirodno nas umor počinje tjerati kući oko trojke. Maske, Hrvoje i Vlado odlaze u nabavku klope u sitne sate, ja vozim kući Olega i opremu. Parkiramo i penjemo se u stan. Maske se pojavljuje sa šest ogromnih duplih burgera koje proždiremo.

Sjedim u stanu, za stolom mi sjede Pasmatersi. Sad, kad više nismo na ulici, Vlado prepričava stvari i počinje emocije susreta sa Sarajevom doživljavati još intenzivnije.

“Ja sad mogu i umrijeti”, govori mi dok me gleda onim preveselim očima i zahvaljuje se.

Ja mu govorim “nema na čemu” i da ne treba da mi se zahvaljuje, a onda on pokazuje sasvim rijedak i neočekivan akt mini-agresije.

“Idi u pizdu materinu, ti kad si bio u Puli, sve si se zahvaljivao, hvala ovome, hvala onome! Pusti me da ti kažem “hvala!””

Tu sam ga zagrlio i skontao da bih trebao odvaditi - nisu sve riječi zbog mene, neke su da ljudi budu u ravnoteži sa univerzumom.

Uskoro Maske, Hrvoje i Vlado odlaze spavati. Za stolom ostajemo Oleg i ja. Ja otvaram stout iz Lidla koji mi je ostao sa ljetovanja u Puli ove godine. Tu se dešava još jedna magija koja se rađa samo u ovakvim situacijama.

Bubnjar Oleg koji mi se dosad doimao kao rezervisan čovjek od malo odmjerenih riječi (iznimno podsjeća cijeli bend na našeg druga Emira) se transformiše u interesantnog sagovornika kojeg pažljivo slušam, i uživam u tome.

Sjedimo satak, teme se nižu. Poslovi, roditelji, djeca, sviranje, mlađi i stariji, Sarajevo i Pula. Osjećam kao da pričam sa osobom koju znam milion godina. Tu me Oleg naziva “vanzemaljcem”; pitam ga što, on govori: “Pa zato jer kad god se okrenem ili nešto treba, ti se odjednom stvoriš!”

Prihvatam nadimak jer obožavam služiti bendove i pomoći im da se osjećaju odlično. Drobimo još malo i onda je sasvim jasno da je vrijeme da odmorimo; idući i posljednji na mapi je sunčani Mostar.

Dok sam sjedio za stolom, bio sam toliko nahajpan ljepotom održanog koncerta da sam vjerovao da nisam u stanju da zaspim. No čim mi je glava dotakla jastuk, moje tijelo se počelo gubiti.

Posljednji set misli: zahvalnost Mirsi i Seji što zajedno radimo na ovome, te kako je iznimno lijepo i korisno kada um i tijelo dožive sinhronizaciju sa svemirom. Kada shvatiš ko si, gdje pripadaš i šta možeš uraditi u nesebičnom pokušaju da se i drugi osjete kao ti.

NASTAVLJA SE I ZAVRŠAVA U TREĆEM DIJELU…