Rokenrol tefter: Pasmaters i POPIK na cesti, prvi dio
Jutro poslije svirke u BL. Nemamo slika više, ima video...
U septembru se odigrala POPIKova trodnevna turneja sa Pasmatersima. Banja Luka, Sarajevo i Mostar su se našli na našoj mapi, u sva tri grada smo dočekani kraljevski i kućama smo se vratili sa sepetom uspomena.
Pošto je mnogo toga što bi se trebalo zabilježiti, a u međuvremenu su se pokrenule i neke nove stvari, ovaj izvještaj će biti ispisan u dva dijela.
Prije svega - vijesti.
Možda ste primijetili da više nemamo bearblog domenu; iako smo i dalje na tom blog servisu, zakupili smo domenu popikpunk.com jer smo i na društvenim mrežama (Facebook, Instagram i TikTok) prisutni sa hendlom @popikpunk.
A zašto smo kupili domenu? Pa u pripremi je kasetno izdanje albuma “Brzi i grozni”! Limitirana edicija kaseta uskoro će biti dostupna u prodaji. Pripremu za kasetno izdanje radio je naš drug Amir Hadžić, a kasete odrađujemo u slovenskom GoTapeu, po preporuci drugova iz Disbaje, s obzirom da želimo da svi koji kupe fizičko izdanje (uz koje će dolaziti i download kod za album) dobiju kvalitetan i dugotrajan proizvod.
Amir je odradio vrhunski posao i J-card će sadržavati sve tekstove, puna oprema, kako se nekad i radilo. Tu nema zajebancije. Više informacija na našim mrežama kada dođe pravi trenutak. Očekujemo da će se ovo izdanje rasprodati jako brzo, pa nemojte čekati ako želite da imate primjerak za dnevnog boravka.
KAKO JE SVE POČELO
Sjeme ideje za turneju sa Pasmatersima proklijalo je 2023. godine kad nas je Maske (basista Pasmatersa) pozvao da nastupimo na Monteparadisu. Prva ideja je bila da organizujemo samo jedan koncert, onaj sarajevski, ali u strahu da nećemo moći pokriti troškove benda koji iz Pule dolazi u Sarajevo, odlučio da probamo da organizujemo put kroz cijelu zemlju.
Htjeli smo da započnemo dernek u Brčkom, u Crnom Bombarderu. Pričali smo Pasmatersima kako smo dobro primljeni u tom gradu, i oni su se nafurali kao i mi. Spletom okolnosti nismo uspjeli da dogovorimo Brčko u ovoj turi.
Ista sudbina nas je dočekala sa Tuzlom, Zenicom, Srebrenikom i Lukavcem; u svim gradovima kontaktirali smo ljude koji su pokazali zainteresiranost za paket bendova, ali nešto nije štimalo; ili je četvrtak (a morali smo prvi koncert imati u četvrtak, zbog poslova i obaveza) bio previše riskantan s obzirom na troškove ili su klubovi bili zauzeti.
Već smo se počeli miriti sa tim da ćemo imati samo dva koncerta u nizu, Sarajevo u petak i Mostar u subotu, ali onda sam se sjetio da su Vipera i Liquid Supercharge svirali u Banjoj Luci. Potražio sam ime organizacije i pronašao UG Baterflaj, koje sam kontaktirao putem Facebooka, na profil tog imena.
Ispostavilo se da poznajem osobu sa kojom sam počeo pričati; Nikola je bio na našem koncertu u Sarajevu i ono što je uslijedilo je bilo hvale vrijedno: za manje od jednog dana i dva e-maila dogovorili smo osnove koncerta i osnovne uslove, a u tri dana Nikola i njegov tim su organizirali plakate, grupe podrške Rezonanca i Subverzija i pokrenuli cijelu marketinšku kampanju. Rijetko viđen visok nivo profesionalizma na ovoj sceni.
18.9.2025. - BANJA LUKA
Krećemo ka Banjoj Luci u krnjem sastavu - samo bend, bez podrške za vožnju i merch; razlog tome je što je Mima BHHC već u Mostaru, gdje je već čekala hrpica sarajevskih pankera da im se pridružimo dva dana kasnije.
Zbog radova na dionici Zenica-Doboj, krećemo se starim putem preko Travnika. Put protiče okej, ja vozim taman da se malo praksam u krivinama, ali u jednoj od njih kači nas mudro skriven ručni radar - vozio sam četiri kilometra preko ograničenja, ali dovoljno za moju prvu “čestitku” ikad. Naravno, sve to saznajem nakon održane turneje kad na kućna vrata stiže plava koverta.
U Banja Luku stižemo oko 17 ili 18 sati. Vrata paba KSET su još uvijek zaključana, u neposrednoj blizini cirkus Safari privlači bojama i zvukovima. Pojavljuje se bordo kombi i iz njega iskače ekipa Baterflaja, Nikola i ostatak raje, nose svu opremu. Pozdravljamo se sa njima, vrata KSET-a se otključavaju i dok oni unose opremu, ugledamo Pasmaterse kako preko parkinga gaze prema nama.
Da objasnimo nešto vezano za ovu postavu benda koji je na turneji proslavio 40. rođendan; teško je da možemo izdvojiti još jedan bend sa kojim je POPIK toliko dobro mentalno kliknuo. Sva četvorica, Vlado (vokal), Hrvoje (gitara), Maske (bas) i Oleg (bubanj) su dobri, iznimno duhoviti ljudi koji zrače ljubavlju ka hardcore punku, ispravnim idejama i ponašaju se kao prerasla djeca, što je u skladu sa našim ponašanjem.
Izgrlili smo se, slijedi unošenje opreme i naporni momenti koji su uvijek i svugdje isti - raspakuj majice, pokači ih po zidovima, odradi tonsku… Ono što iz ovog procesa vrijedi izdvojiti i pohvaliti je rad tonca Škore. Škora je miran kao mina, ovo je prvi put da smo se upoznali i odaje dojam osobe koja bi sve polupala kad stvari ne idu kako treba, ali ne zato jer je agresivac, već jer je izuzetno predan i voli svoj posao.
Ta predanost se osjetila na zvuku ispred bine, ali i na bini - hvala mu na predanosti da nam obezbijedi najbolje uslove koje smo mogli dobiti.
Oko 20 sati bacam pogled na prostor ispred kluba i vidim pozamašnu hrpu mladih ljudi koji stoje i pričaju glasno, a onda kreću ulaziti u manjim grupama. Finalni bilans večeri je više od 150 prodanih karata, što je svima nama bila potpuno iznenađanje, pa i šok.
Još su šokantnije tvrdnje određenih ljudi koji su govorili da bi bilo “duplo ljudi” da je petak!
Na binu izlaze tri klinke (srednja škola i faks) iz Rezonance. Koliko sam skontao, njihov prvi nastup, dvije na gudačkim instrumentima, jedna na bubnjevima. Nisam čuo mnogo jer sam morao prodavati majice, ali furaju furku Apocalyptice. Neobičan početak noći, ali sasvim odgovarajući jer podrška mlađe raje nije izostala - puno urlika i selfija.
Nakon Rezonance na binu se penje Subverzija; svirali smo zajedno u Sarajevu na promociji “Ublehe”. Čvrsta svirka, mnogo podrške. Raja zna njihove pjesme.
Vrijeme je da mi izađemo na binu. Tajna profesionalaca - mi imamo “modularnu” playlistu, što znači da uvijek možemo ubaciti ili izbaciti neke pjesme ili čitave blokove, u zavisnosti od trajanja vremena, zahtjeva organizatora ili sastava publike. Pošto je Subverzija svirala nešto duže, a sve je malo kasnilo, da Pasmatersi ne izvise i budu skraćeni, mi smo izbacili nekoliko pjesama. Nije zaboljelo.
Koncert je bio bomba - Banjaluka se prvi put našla na POPIKovoj mapi, ali je još nevjerovatnije da je ovo prvi put da svi kao pojedinci sviramo u gradu, a bilo je bendova prije POPIKa i sviranja frtalj vijeka. Kad malo bolje provrtimo film, rijetko su sarajevski bendovi svirali u Banjaluci, pa nam je još i draže što smo zadali snažan udarac po toj ledenoj barijeri.
Za prvi put, i više nego odlično. Nedostatak masivnog poznavanja naše diskografije kompenziran je nasilnošću šutke koja nije prestajala za vrijeme nastupa. U jednom trenutku, u šutku je uletio prebildani lik maskiranog lica, i na trenutak sam pomislio “eto sranja”. Međutim, ispostavilo se da se radi o neimenovanom i neidentificiranom entuzijasti kojem je bilo sasvim okej da se skine gol do pasa, ali i da prekrije lice, te tako uživa u našem koncertu. Pozdravljamo!
Nakon nas, na binu je izašla ekipa iz Pasmatersa, i slijedi klasični Pasmaters krkljanac. Vlado priča i propovijeda, Maske se ubacuje, Oleg i Hrvoje počinju svirati da bi prekinuli predugu priču. Snaga je na nivou, što je rezultiralo još intenzivnijom, odličnom atmosferom. Nakon pola sata magija nasilnog hardcore punka jenjava, a Vlado vodi publiku u akapela izvedbu pjesme KUD Idijota, što svi zdušno prihvataju.
Pakujemo stvari, izlazimo iz kluba, pozdravljamo se sa brukom ljudi koji su ostali i ispratili nas kao najrođenije. Sjedamo u auto sa namjerom da idemo putem apartmana. Tu se dešava jedan od onih milih trenutaka koje niko ne očekuje, ali koji nekako "opečate" noć: Vlado prilazi rampi koju skida sa držača da bi mogli izaći sa parkinga.
“Ništa bez tebe, doVla”, govorim mu ja, na šta on odgovara smijehom i naslućuje haos u Sarajevu riječima “A šta nas tek čeka sutra!”
Dolazimo u apartman i Mirso odlazi na spavanje, a Sejo i ja shvatamo da umjesto jednog imamo dva zadatka; prvi je da se vratimo nazad do kluba gdje se nadamo da ćemo pronaći Nikolu koji nam je otključao stan, ali nije ostavio ključeve.
Drugi je već zakazan ranije, pronalazak stana transformisanog u studio u kojem se snima deseta epizoda My Last Podcasta u kojoj gostujem. Ekipa benda My Last Suicide pozvala me da gostujem još za vrijeme zajedničkog nastupa u Somboru, ali zbog svega što se desilo, to nismo mogli tad realizirati.
Snimanje počinje oko 1:45 iza ponoći, nastavlja se sat i kusur, te Sejo i ja negdje oko trice tumaramo ulicama Banjaluke tražeći stan u kojem smo odsjeli.
Obojica vidno umorni, sa zaboravljenom kesom majica Pasmatersa koju smo našli u KSET-u kad smo se vratili po ključeve, shvatamo nakon petnaestominutnog lutanja da smo pogriješili ulicu i da se vrtimo ukrug oko mjesta gdje smo parkirali, a ne u ulici gdje smo odsjeli. Hello Cleveland punim.
Napokon nešto prije četiri ulazimo u apartman i padamo u nesvijest, iscrpljeni i sretni zbog sjajnog prvog dana na cesti.
NASTAVLJA SE…
Sharan
P.S. Ekipa My Last Podcasta je objavila epizodu sa mnom, bacite oko.