Rokenrol Tefter: POPIK u Brčkom, 13.12.2025.
Nekad u oktobru 2025. godine POPIK prima poruku od druga Miljana, vlasnika brčanskog Crnog bombardera. Poruka nas istovremeno ispunjava osjećajima tuge i ponosa; Miljan nas poziva da nastupimo na jednom od dva odjavna koncerta u Crnom bombarderu koji je nakon deset godina predanog rada i novogodišnjeg derneka stavio ključ u bravu.
Prvi put smo u Brčkom svirali u martu 2024. godine sa lokalcima, bendom Havarija. Brčko je, zbog svoje udaljenosti, do tog trenutka predstavljalo pravu egzotiku - niko od nas trojice prije toga nije svirao u ovom gradu i nismo imali pojma šta da očekujemo. Kratko rečeno, prvi susret je bio fantastičan, pomalo čudnovat i definitivno jedno od najvećih koncertnih iznenađenja u POPIKovoj knjizi.
Jutarnja proba, najbolja proba
U 10 sati ujutro 13. decembra POPIK održava jednu probu, taman da se razbudimo. Inače svi u bendu volimo ove prilike da probamo prijepodne jer dobiješ neki fini osjećaj ostvarenja prije nego dan uopšte nastupi u punoj snazi. Nakon toga, oko 13-14 sati se pakujemo za Brčko. Vožnja protiče sasvim okej, red priče, red muzike. Pravimo pauzu blizu Tuzle i oko 18 smo u Brčkom. Ovaj put utovar ide brže jer znamo gdje da parkiramo.
U Bombarderu nas dočekuje ekipa iz benda Fakat! Uvijek je lijepo podijeliti binu sa sarajevskim rokenrol kvartetom, meni lično jednim od najdražih sarajevskih bendova. Bombarder je na ovom koncertu kraći za cijelu dužinu zimske bašte i “bina” se nalazi tamo gdje je prije stajala publika. Nije trebala tonska da utvrdimo da će biti jako bučno, ali i teško za pohvatati se; nakon ovoliko godina uđeš, vidiš opremu, prostor i toga si svjestan. Da nam to pravi ikakav problem - nikad. Štaviše, poštujemo izuzetno ljude koji organizuju koncerte protiv svih zakona fizike i zdravog razuma.
Vožnja do Bombardera
Dok Fakat! kida i tjera Brčake da se lagano počnu njihati, plesati i skakati, ja pravim krugove i pozdravljam se sa svim ljudima koje smo upoznali prvi put kad smo bili u Brčkom. Izuzetno nam je drago vidjeti Ogija, Tašu, Hamzu, Aleksandra i Miljana. Fali Boris koji je nažalost bio van Brčkog na dan koncerta.
Upoznajem i hrpu novih drugara kojima, kako tradicija i moj mozak nalažu, zaboravljam imena (ne zamjerite, jednostavno mi mozak nije šta je nekad bio). Provodim nešto vremena i sa petočlanom ekipom corera i pankera iz Čelića; raduje me vidjeti ih jer su već najavili na Forever Summer Festivalu da će doći.
Nakon završetka Fakat! (Fakata? Fakta?) potrebno je nešto vremena da se prostor raščisti i mi prikopčamo. Prvih nekoliko pjesama bacamo u vodu jer, bez obzira na probu, nismo ujednačeni. Drugim riječima, moj bas je preglasan, Mirso se ne čuje nikako i svjestan sam da ne zvučimo kako treba. Nevoljko pristajem da se stišam nakon sugestija publike, ali inzistiram i da se Mirso pojača jer ga slabije čujem.
Prolazimo kroz listu iznimno brzo, a publika svakom novom notom počinje se ponašati sve luđe. Upozoravam publiku da mi se ne nabijaju na mikrofon jer sam upravo u Brčkom dobio prošli put četiri puta u zube, pa mi je kec pukao. Naravno, niko nije u stanju da me posluša zbog količine ljudi nabijenih u malom prostoru, ali tu se iz redova Čelić Hardcore ekipe rađa superheroj kojeg zovu Maroko. Ovaj mladić sve vrijeme stoji ispred mene i bukvalno me čuva, te je koncert završen bez incidenta upravo zbog njega. Hvala mu do neba!
Jedna od najboljih zajebancija je kad smo preuzeli lokalnu zajebanciju “Sutko, Sutko!” (ispravka netačnog navoda - zajebancija je došla iz Sarajeva za Brčko, ali su je Brčaci primili ko svoju, zato sam pogriješio) i izdžemali funk pjesmuljak sa improviziranim tekstom. Za to smo nagrađeni najvećim aplauzom na svijetu koji nam je izmamio osmijeh na lice.
Pod Kilmisterom posljednji put u Bombarderu
Na bisu sviramo “Ima posla” i publika ludi do kraja. Crni bombarder se trese. Vidimo Miljana kako ulijeće u šutku i gubi se u masi. Svi su nasilni, ali niko ne ozljeđuje nikog. Nema nikoga u kafani da nema osmijeh na licu.
Završavamo koncert naklonom. Čujem skupinu ljudi kako između aplauza oduševljeno skandira Mirsino ime, impresionirana njegovim sviranjem. Ponavljam opet kako se zovemo i naglašavam Mirsu. Ništa bez njega.
Nakon koncerta treba nam nekih 10 minuta da dođemo sebi. Onda je uslijedilo jedno sat vremena hvaljenja benda, što se dešava u suprotnosti sa mojim mišljenjem o koncertu. Po ko zna koji put sam ubijeđen da nisam odradio posao kako treba, ali mi ljudi pokazuju snimke - bend zvuči sasvim utegnuto, a mjesta gdje sam mislio da fulamo zvuče okej. Svaki podzemni bend nakon godina sviranja stekne tu nevjerovatnu, magičnu sposobnost da svira napamet i ostane u taktu iako ne čuje druge članove.
Bubnjar benda No Color Nuha mi prilazi i objašnjava da imam “main character” energiju. Zahvaljujem mu se i nakon pića sa njim vadim mobitel i guglam šta je “main character energija”. Deda.
Umorni od svirke, ali ipak željni provoda, zadužujemo pola gajbe i odlazimo u apartman. Pridružuju nam se Duki i Hamza iz benda Fakat!. Smijemo se dok sumiramo koncert i drobimo o različitim temama. Nekako vrijeme prolijeće i pet je ujutro. Mrkli je mrak, svi se spremaju za spavanje, ali mene je uhvatio šandoprc. Dobijam poziv da je dio ekipe sa koncerta još uvijek u gradu, u restoranu Duga. Duga se nalazi nedaleko od graničnog prelaza i predstavlja ono što je Marki predstavljao u Sarajevu dok je radio - mjesto na kojem svi završe. Od pripijenih haljinica i bijelih košuljica do kargo hlačica i death metal majica. Iako drma folk, svi sjede na toplom, piju hladno, jedu masno i niko nikoga ne gleda krivo. Simbioza.
Sa bratijom iz benda Fakat!
Ostajemo u Dugi, a onda se selimo u lokalnu, tek otvorenu kafanu (sedam sati ujutro) na kafu, sok i pivo (ja sam bio svjestan da je sok jedina opcija). Zahvalan na obnovljenim starim i odličnim novim jaranstvima krećem nazad prema stanu, kupim tek probuđenu ekipu, odlazimo do Bombardera po opremu i nastavljamo dalje. Doručkujemo u šopingu negdje izvan Brčkog i onda uživam u komoditetu gašenja na zadnjem sjedištu automobila i spavanju skoro do Sarajeva.
Ponosni smo što su nas Brčaci i Miljan izabrali da budemo dio kraja jedne priče. Brčko će uvijek biti podvučeno i boldirano u POPIKovoj knjizi. Smatramo da je grad izgubio mnogo gašenjem Bombardera, ali koliko smo načuli, već se valja neka nova priča i uvijek ćemo se rado odazvati pozivu. Hvala svima koji su došli sa svih strana. This is Distrikt, not D.C.!
ŠTA ĆE POPIK U 2026. GODINI?
Prije svega, neka vam je sretna. Zdravlja i što manje tinitusa. Naš plan ostaje isti - nove pjesme (nova izdanja!) i svirke gdje god smo željeni i voljeni - pišite nam na popikpunk@gmail.com za booking!
Slušali smo:
Bad Religion - Age of Unreason, Moron Police - Pachinko, Loš primjer - Puls Univerzuma, Wildhunt - Aletheia, BEZDAN - Upon the Altar, Wicked Leather - Season of the Witch, Bad Religion - No Control