Rock'n'roll tefter: POPIK i Dwarves u Zaboku, 3.7.2026.

07 Jul, 2026

Hvala, Zabok, niste manje od najboljeg ni zaslužili

Teško je nakon održanog koncerta Dwarvesa i POPIKA u Zaboku napisati "samo izvještaj". Prošla su četiri dana, ali osjećam se kao da vikend još uvijek nije završio.

Rock'n'roll je apsolutni "high" koji, kao i sve ostalo, mora proći. Ali sjećanje mora biti sačuvano i ovo je najbolji primjer razloga zbog koji sam počeo pisati na ovoj adresi.

Ovaj put nisam stvari prepustio samo sjećanju, iako mi mozak radi 100 na sat kad sam fokusiran. Naknadna rekonstrukcija je bila sistematska. Sa sobom sam imao tekicu u kojoj sam zapisivao stvari. U slaganju slike koja se može smatrati poprilično vjernom restauracijom pomogli su Mirso, Sejo i Mima (Pank Trepezarija podcast), te fotografije koje je okinuo odlični Rikard Jadan (autor svih odličnih fotki koji ćete prepoznati po watermarku Regeneratora), ali i privatna arhiva.

Primorao sam se da zbog specifičnosti teme pišem slijedeći tok misli, da uređivanje bude minimalno zbog čuvanja autentičnost i sirovosti emocije.

Gdje sam smatrao da je potrebno da ostavim engleski jer prijevod na BHS nije adekvatan, ostavio sam. A da bi priča stvarno bila kompletna, treba krenuti u prošlost, prije POPIKa.

LJUBAV BRAKA > TEŽINA STOMAKA

U maju na četvrtom izdanju Zagorje Expressa, POPIK se predstavio sa 20 minuta divljanja. Naš set, drugačiji od ostalih po tome što smo nekako nagurali 13 pjesama u 20 minuta, ali i drobili između (ni mi nismo vjerovali kako) pokupio je simpatije Danijela Sikore (čiji ćete bend Kiper gledati nekad u Sarajevu) koji je dio organizacijskog tima Zagorje Expressa.

Pauza Maglaj, popunjavanje Carneta

Nakon koncerta Siks je prišao Mimi BHHC i rekao da želi pozvati POPIK nazad 3. jula na jedan koncert. Zbog umora od puta i lude zabave, informacija nam je prenesena, ali bez identiteta benda sa kojim bi trebali dijeliti binu.

U vožnji nazad u Sarajevo, pretraživao sam internet da pronađem informaciju ko svira 3. jula u Zaboku. Na jednom od portala mi iskače vijest o Dwarvesima koja u prvom paragrafu najavljuje turneju povodom albuma "Jenkem".

Prelazio sam pogledom listu datuma i bukvalno osjetio kako mi je cijeli organizam uštopan, kao da je neko nagazio kočnicu u mojoj glavi kad sam kraj datuma 3. juli vidio natpis "Regenerator, Zabok".

Poslao sam poruku Sikori i tražio potvrdu koja je stigla jako brzo. Počeo sam se nekontrolisano znojiti iz dva razloga.

Prvi je što je petak uvijek izazov zbog posla i putovanja, te slobodnih dana. Drugi je bio konkretniji: 3. jula u Beču je najavljen stadionski koncert Foo Fightersa. Za isti smo Mima BHHC i ja imali karte; kupljeno davnih dana jer Foo kotira na listi joj dragih sastava.

Tu je došlo do neviđene torture u glavi, koja je trajala satima u vožnji i naknadno. Dogovorili smo da ćemo potvrditi u okviru sedam dana Sikori. Ja sam trebao obaviti još jedan razgovor, onaj u kojem Mima nije Mima BHHC, logistička superzvijezda POPIKa, a ja basista benda, već onaj u kojem smo ona i ja bračni par, a ja imam problem da izradim partnericu za nešto što je obećano, POGOTOVO ako je emotivno veliko poput koncerta.

Jutro nakon povratka, nakon prvog srka kafe, sa srcem u grlu sam bez okolišanja drhtavim glasom upitao je li okej da ne idem na Fighterse zbog Dwarvesa. Rekao sam koliko mi to znači i zašto je potencijalno najveća stvar ikad za bend.

Nakon što sam završio izlaganje, osjetio sam kako mi spada stub tegobe sa prsa koji me gušio satima. Ona je hodala po stanu gore-dolje, slušajući me, al' i spremajući za posao, a onda je stala u hodniku namještajući kragnu košulje i samo rekla:

"Ja ne znam šta se ovdje ima pitati. Naravno da ideš na Dwarvese. Samo morate naći drugo auto, jer ja idem na Fighterse."

Prišao sam i zagrlio je, ne puštajući je desetak sekundi jer sam se bojao da ću iskočiti iz gole kože zbog uzbuđenja. Uskoro su stigli posljednji komadi slagalice: Sejo i Mirso šalju potvrde. Javljeno Sikori, Sikora najavljuje koncert. Ja sam van sebe.

OČI U OČI

Još i prije POPIKa sam nekako otkrio Dwarves, pa i Meatmen. Ne sjećam se da mi ih je neko preporučio, vjerujem da je to bila neka sretna slučajnost. Gledajući unazad, smatram da POPIK stilom iznošenja zajebancije vuče mnogo inspiracije iz Dwarvesa i Meatmena, iako i muzički sva tri benda imaju tendenciju da promjene žanr barem kroz dio pjesme.

Dwarves su mašinerija koja lupa nove, stilski različite albume sve vrijeme, ali mislim da su i dalje ušna delicija za probrane jer politička nekorektnost njih i Meatmena toliko gazi crtu apsurda i bezobrazluka da većina ne zna kako ni smije li da im da šansu.

Nisam jedini koji je osjetio da su Dwarves i POPIK dobra kombinacija. Nakon objave koncerta, došlo je više poruka u kojima je umjesto "vi ste pravi izbor za Dwarvese" korištena forma "vi ste jedini adekvatan bend da otvorite za Dwarvese".

Nije da se ne slažem sa tim.

Nakon najave svirke pada mi na pamet da ponudim Sikori da radim video intervju sa frontmenom Blagom Dahliom da i sam, kao novinar ISK, pomognem u promociji koncerta. Želim da ISK objavi intervju sa Dwarvesima, želim da pomognem promociju koncerta iako nisam organizator, ali vodi me i želja uslovljena bivanjem u bendu - da izbjegnem da prvi susret sa bendom koji pravo volim bude uvjetovan vremenskom prognozom tog dana.

Želim se predstaviti, uraditi "brand awareness" kako bi "networking" aspekt bio efikasniji. Sikora uređuje, Blag pristaje. Na prvi dogovoreni datum, Blag pomjera, ali brzo dogovaramo drugi. Komunikacija mailom je štura, ali jasna i uredna. Malo se nećkam da li da Blagu pošaljem upute kako da pozicionira kameru i mikrofon. Ipak to radim jer se vodim logikom da je želja za dobrom kvalitetom jasan znak da mi je stalo.

Na dan intervjua oko 19 sati letim opet kroz više od 20 pitanja, izdvajajući ona koje ću odbaciti ako nestane vremena. Dobijam seriju proljeva od stresa. 22 sata su otkucala, kačim se na link i dočekuje me čovjek mirnog lica, nasmijan, kadra postavljenog baš kako treba, potpuna suprotnost od onoga kako ga drugi (i on sebe) predstavljaju i vide.

Razgovor počinjem priznanjem da sam "starstruck", ali se ubrzo sabirem i jedrima Blagove zainteresiranosti za pitanja, lagano plovim ka mirnim morima prijateljskog razgovora. Razgovor je trajanja oko 57 minuta, dostupan na YouTubeu. Pozdravljam se sa Blagom, on odlazi, ja se diskonektujem i onda skačem po stanu, presretan što je sve prošlo kako treba.

Prvi susret tjeskobne vrste

Za Zabok krećemo prije osam ujutro, cilj je izbjeći gužvu i čekanje na graničnom prelazu. Razlike u odnosu na prvo putovaje: Sejo vozi i umjesto Mime BHHC, ovaj put nam se pridružio Mima, autor Pank Trepezarije i član kolektiva Nema više gospode u Sarajevu.

U Zaboku smo u 15:20. Ranije sam dobio informaciju da ćemo samo mi imati tonsku "koliko hoćemo", a da Dwarves rade linecheck jer dolaze kasnije.

Saznajemo da se vrata otvaraju u 20:30, da smo mi na bini u 21:30. Tonska dogovorena za 18 sati. Penjemo se u hostel u sklopu Regeneratora i dobijamo sobu broj pet, istu u kojoj smo već spavali. Ulazimo unutra, šprdamo se roveći po arhivi sjećanja. No ubrzo sva četvorica padamo u poslijepodnevni drijemež.

Nešto pred tonsku odlazimo do lokalnog supermarketa, uzimamo nešto pića za poslije koncerta i proteinskih jogurta da se osiguramo ako budemo cugali. Ulaskom u prostor Regeneratora vidimo da je oprema već na bini, ali da nije u pitanju samo backline; čini se da su Dwarves ipak stigli i žele raditi tonsku, pa onda mi.

Naravno, šta drugo reći?

Odlazimo u naš backstage i sjedimo, a onda se ja dižem da odem pružiti ruku čovjeku sa kojim sam se baš lijepo ispričao nekoliko sedmica prije. Nahajpan i nasmijan, izlazim iz kompleksa iza kojeg je parkiran veliki Sprinter. Ruke mi se znoje, usta suše.

I onda, kofa hladne vode.

Ugledam podignuti poklopac haube i mladića koji gleda u unutrašnjost zvijeri. Slutilo je na problem, ali u tom trenutku nisam znao o čemu se radi.

Nakon haube, i točkovi se skidali: Izzy pregleda sranja

Blag se kretao ukrug u blizini, zamišljeno gledajući u pod.

U tom trenutku, u kadar oka moga i scenu stupa Nick Oliveri aka Rex Everything. Najlakše objašnjeno, Oliveri u rock'n'roll vodama nije mala riba (a po tome sudi i broj poruka koje sam dobio nakon što sam objavio sliku s njim).

Kao osnivač stoner legendi Kyuss i megahiperpopularne stadionske atrakcije Queens of The Stone Age, Oliveri je vidio sve: hotele, žene, privatne avione.

Pored "holivudske" strane muzičke karijere, Oliveri jednakim intenzitetom decenijama gradi imidž "underground ikone" kroz milion projekata: akustični set, kao osnivač benda Mondo Generator, član Stonera, Blasta, Svetlanas i ko zna koga sve ne. Koliko puta mi izvadimo telefon dnevno, toliko puta Oliveri pokaže pasoš na pasoškoj i naštima bas u studiju i na binama svih veličina.

Oliverijev izgovor karakteriše jak naglasak. Stao je kraj kombija, naslonio ruku (na kojoj je istetovirani Motorheadov pik) i dao "sugestiju" da se naspe tečnost za kočnice. "Sugestija" je pod navodnicima jer intenzitet kojim je ovo to radio je riječi mutirao u nešto što je istovremeno upozorenje, molba, prijetnja i naredba.

Osjećao sam se kao publika koja gleda eksperimentalni teatar u prostoru, ali sam poželio da se probije četvrti zid i da se potvrdi moje postojanje. Ali nakon završenog monologa, Oliveri se okrenuo i ušao u zgradu, prošavši kraj mene bez da me pogleda. Isto je uradio i Blag.

"Koncert iz snova, jebem ti sve da ti jebem", pomislio sam i počeo katastrofizirati.

"Dobri duh scene"

Ušao sam u razgovor sa vozačem Izzyjem i saznao da postoji određeni problem sa kočionim sistemom. Sad je trebalo naći nekoga da to pogleda i popravi.

Većina ljudi se vodi idejom da ono što nije njihov problem ignorišu. Ja tuđi problem posmatram kao svoj ako je emotivni ulog dovoljno velik. Mima BHHC me pošprdno zove "dobrim duhom scene" jer nije rijetkost da na koncertima na koje dođemo kao publika ja skočim da odradim nešto jer ne mogu sjedit mirno. Samo zabava? Ništa to. Moram imati zadatak.

"Ne brini se, Izzy, riješit ćemo to", rekao sam čovjeku, bez ideje šta bi to tačno trebalo značiti. Ja sam Sarajlija u Zaboku u petak navečer.

POPIK ne dolazi na koncert ako nema i backstage i Main Stage

Nakon što sam zaključio da nema dostupnih mehaničara u Zaboku, počeo sam slati nebrojeno poruka različitim ljudima koje znam u Zagrebu da vidim znaju li oni nekog. Svi odgovori su spadali u jednu od tri kategorije.

Ne znam nikoga. Znam, ali nije tu. Znam, ali sada ne radi, a neće raditi ni za vikend.

Bilo je evidentno da situacija nije bila najpovoljnija. Odvojena organizacija No Profit Recording, organizirala je Dwarves i Eye Hate God u pulskom Monteparadisu, pa sam u glavi iskalkulisao da postoje dvije opcije, pored one najgore da ne idu nigdje.

Prva je da nađemo rješenje ovdje u Zaboku/Zagrebu, a druga da bend vozi do Pule (ko što su vozili od Brna do Zaboka), pa da tamo okušaju sreću. Zbog toga sam bacio poruku Masketu iz Pasmatersa koji mi se javio brzo sa viješću koja se mogla okarakterisati kao polovična pozitiva: postoji osoba koja bi mogla pogledati kombi i van radnog vremena. Rekoh mu javiti.

Predlažem Izzyju da pozovemo HAK službu i objašnjavam šta je koncept iste, te govorim da sam vidio da naše službe imaju mobilnog vulkanizera; mora i HAK imati nekoga, EU zemlja, pobogu.

Odgovor HAK-a: možemo vas odšlepati do vulkanizera, ali vi ga morate naći. A teško da ćete ga naći prije ponedjeljka.

Minute su prolazile, opcije su nestajale, napetost je rasla.

A onda, ko u rašlje u produžecima - Sejo.

Bosanska konekcija

Sejo je došao da vidi šta se dešava. Ispričao sam mu u kratkim crtama situaciju, usput rezignirano napomenuvši da smo najvjerovatnije uzeli previše piva za poslije jer poslije neće postojati zbog opravdane nadrkanosti benda.

Sejo mirno vadi telefon, zove čovjeka iz Sarajeva koji onda zove nekog drugog. Taj drugi je M. čiji kontakt dobijamo. Pozivam ga i pojašnjavam šta se dešava, šaljem snimke cviljenja kombija u pokretu koji se trese na šest Richtera prilikom kočenja.

Najbolje noge večeri, čisto jer nema Šona nigdje: Sharan i Atlija (Vipera)

M. daje nekoliko mogućih dijagnoza, svaka nepotpuna jer dok ne dovuče kombi na kanal, možemo mahat ušima. Svaku koju prenosim Izzyju i Seji nakon što je M. kaže meni na uho Sejo poprati sa zabrinutim licem, a naknadno saznajem da su uzroci kompleksnost otklanjanja kvara ili novac.

M. poziva Izzyja da u narednih sat vremena dođe do njega da se vidi, bez garancije za bilo šta. Izzy govori da je to problem jer mora raditi merch, na šta ja kao iz topa govorim: "Radit ću ja merch, idi provjeri šta je sa kombijem."

Dobri duh scene.

Izzy kalkuliše kako bi izveo optimalnu akciju. Dok se sve dešava, uspostavlja i svoje kontakte, te dobija "potencijalni termin" u subotu nakon koncerta u osam ujutro.

Sejo i ja se gledamo, i bez riječi počinjemo nadopunjavati jedan drugog.

"Potencijalno" nije dovoljno dobro za bend koji mora voziti četiri sata. Potencijalni kvar ovog tipa je potencijalno mnogo opasan. Ako odeš danas, ostavljaš usko grlo vremena za manevriranje: dijelovi, majstori, popravke. Ako odeš sutra, nema manevriranja. Zatvorene radnje, majstori ne rade, dijelovi fale. Otvoreno mu govorim da rizikuje Pulu, ali da bi zbog generalne atmosfere bilo super da se naprave neki pomaci.

"Izbor je tvoj, ja ti nudim da radim merch", ponavljam ponudu.

Lagano počinje da pada mrak; Izzy i Blag razgovaraju; nije najbolje, ali je jasan pomak. Ja se na glavu i bespotrebno miješam, govorim da je zaista okej da radim merch, imam organizatorskog i logističkog iskustva.

Ginger i Snupac koje upoznajem tu, govore da je super što je osoba iz organizacije sa njima da im pomogne aktivno. Da ne steknete kriv utisak, organizacija koncerta je bila savršena, posebna pohvala za dvojac za ton pultom, majstorija.

Ja govorim da nisam iz Zaboka. Iz Sarajeva sam, sviram u bendu POPIK koji otvara. Ova dvojica se upoznaju srdačno, Blag mi također pruža ruku, ali ne odaje ničim da me prepoznaje.

Snupac i Sejo, korijen istog drveta od kojeg se najbolje palice prave

"Blag, upoznali smo se ranije, intervjuisao sam te."

Kratka pauza, pogled u daljinu i čovjek kaže: "O, da, video intervju. Znam!" Izvinjava mi se što je smeten zbog situacije i što nije na prvu reagovao, a ja mu govorim da nije problem. Jer nije.

Odlučeno na kraju da se na pregled ide u subotu ujutro. Prihvatam jer nije moja glava i tjeram sebe da se koncentrišem na svirku i najbolje korištenje noći.

Nick i njegov Jack

Stiže brdo hrane, večera je otpakovana, žvakanje je počelo. Izzy mi porukom govori da je došlo do promjene plana: u jednom procjepu od nekih desetak minuta on je sa M.-om dogovorio da ovaj ipak dođe do Zaboka na noć koncerta. Pa ako sve bude kako treba, sutra servis.

Ne znam kako je došlo do toga, ali kad sam saopštio vijest ekipi, kao da je neko opalio po prekidaču koji je transformisao sve. Lica su postala drugačija, čehre opuštenije. Oliveri je otvorio bocu Jacka i nasuo čašu, podigao je prema meni i izgovorio:

"Moj čovjek. Hvala ti za pomoć, brate."

Nekoliko detalja razgovora mi ostavlja tužan dojam da je ovakva vrsta intervencije koju smo Sejo i ja uradili veća rijetkost nego što ja mislim da treba biti.

Ne rezonujem kako neko može ignorisati pitanja zdravlja, života i sigurnosti. Plus, kako im i rekoh, meni su kao bivšem organizatoru ovakve stvari zanimljive, i fale mi. Nema ništa bolje od organizacije koncerata i menadžerisanja događaja. Volim tu vrsta stresa jer tijelo dovodi u stanje pozitivnog šoka.

Uskoro se vraća Izzy, sa potpuno promijenjenim izgledom lica - nabolje. M. je došao sa bratom, pregledao kombi, dijagnosticirao problem. Dijelovi naručeni, popravka sutra u 8 ujutro. Bend siguran. Pula opet na mapi.

Izzy prilazi, baca peticu i kratki zagrljaj, sa olakšanjem govoreći da smo im "spasili dupeta". Ponovio je to još nebrojeno puta tokom noći. Svaki put je to bio mali mentalni vatromet, proslava pobjedu ad hoc tima. Zamisli, likovi iz Sarajeva dođu u Zabok, naiđu na problem, zovu Sarajevo koje onda zove Zagreb, koji izlazi maksimalno u susret.

Ima malo do toga da znamo ljude. A ima još više do toga da hoćemo.

To sve omogućava da show ide dalje. Jer show mora ići dalje.

"Ne bih da se kurčim..."

Pića klize, priča se rasplamsava i tu polako počinjem uviđati dinamike. Tokom cijele noći dominantan glasnoćom je Oliveri iz kojeg jednostavno sipa. Pronalazim sličnosti u načinu na koji on i ja izbacujemo humor iz sebe; zajedničko nam je to što nam u svemu zabavljanje samih sebe igra jaku ulogu. Kad zabavljaš sebe, dopuštaš si svašta, a to zna biti mač sa dvije oštrice.

Imaš dosadnu priču ili si loš pripovijedač? Šega i šala lako pređu u iritaciju okupljenih.

Srećom za nas sve, Oliveri drobi ko Philthy Taylor na Overkillu, ima stotinu i jednu dobru, uvezuje ih maestralno, vrišti od smijeha zaraznim kreštanjem koje izaziva smijeh ostalih.

U jednom trenutku, komično ponovo traži potvrdu da smo iz Bosne i Hercegovine, teatralno koluta očima i viče "Ne bih ja nešto da se kurčim, ali smo vas razjebali!", aludirajući na utakmicu između SAD-a i BiH.

Mozak mi procesira najmanje deset različitih odgovora i bira onaj najnakaradniji, valjda jer može biti i potencijalna uvreda.

"Barem nemamo gitaristu Talijana, mi smo njih izbacili", izgovaram i ne bi me začudilo da sam popio šamar, ako ne od Oliverija, a onda od Gingera koji ima talijanske korijene i koji sjedi do mene.

Nije bilo dramatične sekunde pauze, neću vas lagati. Bila je lavina neobuzdanog smijeha od strane svih, čak se i Blag koji je tipkao nešto na kompu za udaljenim stolom nasmijao.

"Istina", govori Ginger kroz smijeh, a meni to signal da nastavim, pa pretjerujem i govorim da neko ko je glavni gitarista Dwarvesa može biti samo Mirsin pomoćnik u POPIKU, ali da je dobrodošao uvijek. Salve iznova.

Mirso sluša i ne vjeruje

"Ovaj lik grize nazad", govori Oliveri i nazdravlja. "Ajde popijte, da čujete kako zvučimo", govorim im na šta potvrđuju da će doći. Ja odlazim ranije jer backstage je mjesto okupljanja prije početka koncerta.

Nekih osam minuta do izlaska na binu. Lijepo popunjena bašta Regeneratora vrvi poznatim njuškama. Drug Boris iz Sarajeva došao sa Florijanom, Filip iz Lošeg Primjera, Atlija iz Vipere. Ugledam i Raduleta (Atheist Rap) koji je na koncert došao u punom sastavu sa sinovima, suprugom i prijateljima. "VIP sekcija, jeb'o te", pomišljam dok se opraštam nakratko i govorim da ćemo početi.

Otvorili sa "Ublehom" i nanizali 40 minuta POPIK klasika. Između pjesama sam bio standardno neugodan, nekoliko puta adresiravši trenutne događaje. U jednom trenutku na bini je postalo neugodno za svirati, temperatura je skočila, žice su se raštimavale, a ruke su mi odbijale poslušnost. Mislio sam da samo ja imam problem, ali sam nakon svirke čuo od Mirse i Seje da je i njima bilo vruće.

Ispred sebe vidim Oliverija, Snupaca i Gingera kako stoje. Malo miješam engleski, malo naš, pokušavajući dočarati što najbolje mogu apsurd onoga što jesmo. Ginger pokušava inicirati šutku, što pozdravljam najgore što znam za bine, podjebavajući ga. Tu nastaje cijepanje od smijeha. Oliveri vrišti od smijeha, nazdravlja.

Snupac, Nick i Ginger u mirnijoj fazi od opisane, sa Mona Lisa osmijesima

Dobacuje nazad. Mi dobacujemo njemu.

Jeb'o te, u publici mi Radule iz Atheista i Dwarvesi. Nick Oliveri se zabavlja na koncertu POPIKa?

Šta se dešava, koji je ovo univerzum?

Raštimanih žica, ko čep mokrih lica i majica, pozdravljamo se sa publikom. Malo teže dišem, pa spremanje ide sporije, ali se na kraju mičem potpuno sa bine.

U backstageu me dočekuju Dwarves minus Blag. Sva trojica sa abnormalnim entuzijazmom hvale nastup, ja ne mogu da procesiram, samim tim ni da prihvatim. Ovi ne odustaju, prelaze i na Mirsu i Seju.

Jedan dio mozga (ili srca) mi poručuje da nisu lažnjaci. Nema usiljenosti. Ispostavit će se, kroz sate i sate ludorija i razgovora, da ne samo da nisu lažnjaci, već da su u određenim momentima sablasno vjerna refleksija nas samih, kao da pričamo sami sa sobom.

Poslije POPIKa, prije Dwarvesa: Sharan i Blag

Dwarves se spremaju za izlazak na binu. Dolazi i Blag. Prvo što mu izlazi iz usta je izvinjenje jer je bio na pozivu sa suprugom i tek rođenim djetetom, pa je vrijeme proletilo.

Zajebajem ga da je noć tek počela i da ima još "shitty bendova", ali ne prije nego sam mu rekao ono što Sharan roditelj misli: "Jebeš POPIK, porodica je set koji se ne propušta".

Dobijam jaranski zagrljaj preko ramena i čovjek ode ka backstageu iz kojeg su izašli ostali. Vraćam se nakratko da ga upitam je li okej da mu platim Paypalom za merch, jer sam čuo da može karticom.

"Nije", reče ko iz topa, okrenut leđima. Pomislih da nešto nije okej sa sistemom.

"... uzmi šta god želiš, samo zapiši. Sve je na kuću. Hvala ti na svemu, na pomoći, zaista cijenim", reče on i nastavi trkeljati dalje po nekoj torbi.

Zaista, koji je ovo jebeni univerzum?

Young and Good Looking

Young and Good Looking!

Dwarves otvaraju koncert sa "How It's Done", simbolički i zvukom ukazujući da znaju kako se posao radi. Slika onog prvog susreta u tim trenucima se doima kao maglovito sjećanje na virozu iz osnovne; nisi siguran je li je bilo ili nije.

Na listi dominiraju pjesme sa "Blood, Guts & Pussy" i "The Dwarves Are Young and Good Looking". Krivo mi je što se na njoj nije našlo stvari sa "The Dwarves Invented Rock'n'Roll". Taj album iz 2014. godine, kako sam kasnije objasnio Blagu, nije bio njihov prvi koji sam čuo, ali je bio poslušan u pravom trenutku u pravom raspoloženju, i privrženost ka zvuku je postala izuzetno snažna.

Falilo mi je i pjesama sa novog albuma "Jenkem" - jednostavno je baš slušljiv i pjesme zaslužuju pažnju slušatelja.

I tokom koncerta Dwarvesa publika, većinom 35+, ostaje poprilično statična. Tu i tamo se izdvajaju pojedinci koji stidljivo uzmu mikrofon koji im Blag ponudi ili počinju šutku koja se rađa i umire u raskoraku. Kasnije pričam sa nekoliko ljudi koji mi govore da nije do bendova; takav je temperament lokalaca, njihova ljubav je izražena kroz prisustvo na koncertu.

Savršeno prihvatam kao validno, ali je poprilično komično vidjeti tu masu iz koje isijava pristojnost, a ispred njih ubi bend koji je nadaleko bio poznat po koncertima na kojima je nasilje igralo jednu od najvažnijih uloga, između članova benda, publike ili članova benda i publike.

Priznajem da sam kroz objektiv gledao i možda previše koncerta, a jedan od glavnih krivaca je gitarista Ginger. Šta ti je mlado, ludo i talentovano. Gol do pasa, otkačen wirelessom, raspuštene kose, Ginger se ponaša na bini ko da je atletska konvencija; to su izvrtanja, skakanja, mahanja, piruete.

Pokreti su mu skladni, uvijek tačni, ne ispada dok svira. Ponaša se kao da oduvijek svira u Zaboku, a zadivljuje me kad pusti rif da zvoni, pokaže svima srednji prst (zaštitni znak), uhvati žice i nastavi kao da se nikad nije desilo. Shaolin smirenost u bezobraznom punk rock izdanju.

Seksi rock zvijezda Ginger i Sharan iza njega kao debeli, nespretni roadie

U jednom trenutku, bez ikakve najave, skače sa bine u raju. Mene hvata panična energija i bez razmišljanja krenem trčat za njim uz stepenice Regeneratora, snimajući. Vjerujem da sam izgledao kao oni debeli roadiji kad traljavo trče za rock zvijezdom za koju su zaduženi.

Nakon nekoliko taktova na vrhu Regeneratora, Ginger trči nazad niz stepenice prema bini. Smijem se, a mozak kaže "nemoj se smijat, oplakat ćeš", pa mi lansira fantazije kako nespretno padam, rušim lika, sjebajem mu gitaru i prekidam zabavu svima.

Da sam zakočio i stao ne bih bio gdje trebam da mu čuvam leđa, i to bukvalno.

Snupac ga satire ko da mu je zadnje

Ubi ga i Sejo, ne bavi se on polovičnim poslovima

Pri doskoku na binu sa poda, Ginger smanuje brzinu. Slijeće stopalima na sami rubu i počinje se klatiti, u pokušaju da uspostavi ravnotežu. Gubi bitku i kreće padati sa bine na pod. Umjesto poda, dočekao ga je moj desni dlan kao oslonac, i malo sile je dovoljno da Ginger stane na svoje dvije noge, siguran. Svo to trčanje mi djeluje kao zadivljujuća koreografija haosa, pa i ne mogu vjerovati da to imam snimljeno.

Kao da nije mogao poletiti na leđa sekundu prije, Ginger nastavlja isijavati energiju rock zvijezde, šoumena kojeg se rijetko viđa.

Bubnjar Snupac i Rex/Oliveri su ritam sekcija po PS-u. Snupac, mladost, preciznost, snaga. Metalski pristup bubnjaju. Znam šta je to jer sviram sa Sejom. Oliveri, jednostavnost i masivnost. Nažalost, Sejo ne zna šta je to, jer svira sa mnom.

Gledam Nicku u pedale, ima neka tri komada; pretpostavljam da je jedna štimer. Zaboravio mu postaviti pitanje šta koristi, ali je on meni naknadno postavio najmanje deset o Rickenbackeru na koja ja nisam znao odgovoriti, jer sam pank rok plebs.

Blag uživo pjeva odmjereno, tačno, ne preskače dijelove teksta. Glas mu zvuči odlično. Oliveri kiti pjesme onim "vrišteći pakao" dionicama koje su odlična kontra jasnoći i džentlmenstvu Blagovog glasa.

Na "I Will Deny" vrištim u prvom redu, pozicioniran kao da želim mikrofon. Blag mi ga predaje u najnepovoljnijem trenutku, na posljednjem stihu refrena gdje rade neku tercu, nešto, melodiju, kako se to zove.

Fulam do te mjere da prepoznajem da fulam i uništavam finale koncerta, sjebavanjem prepoznatljivog vokalnog elementa hita. Molim vrijeme da u zaborav odnese te četiri sekunde grozomorja.

Okrećem se udesno, vidim Oliverija da je skontao i cereka se, glavom signalizira u mom pravcu da se popnem na binu i pjevam na njegov mikrofon. Hitro mu bježim sa očiju u strahu da će me prozvati na binu.

"This whole concert is dedicated to..."

Dwarves i spodoba otpozadi

Na koncertu je publika više puta pozvana na aplauz na spomen imena POPIK. Nisam pričao sa Sejom i Mirsom, ali mene je radio koktel emocija, stida, sreće, zadovoljstva, ponosa, svaki put jednako jak kada bi Blag to uradio. U jednom od navrata Oliveri je krenuo opet da nas zajebaje na račun utakmice, na šta je Blag dobacio "da nas jeb'o sport više, jer se ovdje sve treba radit o njemu i njegovom velikom kurcu".

Treći put me Blag vidio u pozadini, kod Snupaca kojeg sam snimao, pa je nakon solaže u trenutku skoro potpunog smiraja jasno "posvetio cijeli koncert POPIKovom kratkom šorcu".

U razgovoru nakon koncerta, jedan drug mi reče da Ameri takve dužine (kratkoće) šorceva na muškarcima ocjenjuju kao "izuzetno gay" ili "peak masculinity". Ja vjerujem da je odjeća, kao i tehnologija, neutralna - mnogo toga zavisi od toga ko šta nosi ili kako šta koristi.

Blag se propisno išprdao sa šorcem i naknadno, lansirajući nebrojeno šala u dead pan maniru. Čovjek ima jebeno perfektan tajming za šalu, čak i predvidljiv punchline učini potpuno zabavnim koristeći, recimo, glagol koji nije toliko često u upotrebi, barem ne meni kojem engleski nije maternji. Dahlia je i autor tri knjige, o čemu smo govorili i u intervjuu koji je dao za ISK.

Nakon silaska sa bine, Dwarvesi su se vratili na bis, odsvirali jednu ili dvije i završili. Pozicioniran na izlazu sa bine dovoljno puta sam svjedočio kako najveći broj bendova po završetku izgleda "ispuhano", pa čak i ljuto, kao da su radili nešto što nije najbolja stvar na svijetu.

Ovi likovi? Brutalan nalet energije, ko da su loto osvojili. Nikakav "pusti me da prođem momenat", samo nabacivanja i mokri zagrljaji, kao da su srednjoškolska ragbi momčad, luda od mladosti i hormona.

Puštam ih da prođu jer sam naporan sam sebi koliko su me oduševili, ali onda ugledah Seju i Mirsu i tehnički prekrših prvi put pravilo koje sam davno naučio: pusti bend da dahne dušom prvih deset minuta prije penjanja i po silasku sa bine, da se slegne sve.

Upadamo u backstage, kreće opravdana salva pohvala. Već je neko bocu viskija otvorio, OIiveri proizvodi verbalnu kakofoniju koje se ni ja ne bih postidio, a Ginger ko alternativna, pozitivna verzija Tweeka iz South Parka, nesmirena i nasmijana lopta energije.

Svi urlaju. Mima se pojavljuje na vratima, ja mu uvaljujem mobitel u ruke. Kontam, otjerat će me u kurac sa "haj ovo, haj ono"...

"Dok ste oznojeni i glasni, slikanje!"

Nije trebao ni drugi poziv, oformila se grupa. Okrenuti prema vratima, neko od njih umjesto "cheese" viče "POPIK!" na šta ja dobacujem "suck-a-dick!". Kreveljenje postaje još intenzivnije.

"Provjeri jesu li okej", govori Mima...

POPIK i Dwarves: U enciklopediji, ovo je slika uz termin "MUZIČKI USPJEH"

"Ma jesu ba, da ih ne zajebajem sa slikanjem opet..."

Pjesma koja čini razliku

Nakon koncerta sam išao okolo i dijelio papire sa Bandcamp kodovima za downlod albuma "Brzi i grozni". Inače to stavimo na koncertima besplatno uz majicu ili prodajemo na donaciju ili za 2-3 marke. Ovaj put nije mi se dalo zajebavati sa sićom ni objašnjavati šta je kod i kako se koristi (iako sve piše).

Dva koda otišla su u ruke bračnoga para sa kojima sam se kasnije ponovo sreo u bašti. Muž mi vraća nazad papir sa kodom i govori da bi rađe kupio neko naše fizičko izdanje i tako nas podržao (već je kupio majicu).

Ispostavilo se da je kasnio na koncert i čuo samo posljednju "Ima posla" koja je mogla i ostati neodsvirana da sam zamolio Seju i Mirsu da završimo ranije jer mi je bilo baš teško disati.

Nisam. Srećom.

Kaže da mu se svidio intenzitet kojim smo iznijeli pjesmu, i ja mu govorim da se ona može skinuti sa kodom, ali da fizičkih izdanja nemamo; sami finansiramo izdanja, kasete smo rasprodali, nove nismo pravili, za ploče trenutno nemamo novca.

Kao u najofirnijoj skrivenoj kameri, potpuno iz vedra neba, čovjek govori da vodi izdavačku kuću i pita nas šta mislimo o CD izdanju.

"Što to nije već gotovo", govorim ja, izražavajući duhovito sentiment pristanka na ponudu i želju da se susret desio ranije. No da ne bude nejasnoća, pojašnjavam da bi bili veoma zainteresirani da se čujemo i dogovorimo.

Sejo je stol do, ja ga upoznajem sa izdavačem, razmjenjuju se mailovi i Sejo skonta da zna i prati izdavača na mrežama. Na tome trenutno radimo i nadamo se da ćemo imati konkretnije vijesti uskoro.

The Dwarves (and POPIK) Invented The After Party

Shvatio sam da je kraj koncerta zapravo bilo sporo uspinjanje voza smrti ka najvišoj tački u lunaparku jer after je evidentno bio slobodni pad bez kočnica, sigurnosnih elemenata i pojaseva.

Prvo smo svi sjedili u bašti. Blag se popeo u kompleks u kojem smo bili smješteni. Ja sam došao za njim. U toku večeri nekoliko puta sam Blaga ponudio pićem, svaki put je odbio. Stekao sam zaključak da ne pije nikako ili neće prije koncerta.

Zato me iznenadilo kad je otvorio Jack i nasuo nam po jednu. Nešto smo pričali, a onda je on uzeo laptop iz sobe i otišao za onaj isti udaljeni stol. Ljudi su počeli pristizati za nama, donoseći buku.

Mislim da mi je Snupac prišao i rekao da Blag zove sve da se okupe na shot.

"Što je velika stvar jer on inače ne pije", reče neko.

Nazdravili smo upoznavanju, bendovima i dobrom razrješenju sranja sa kombijem.

U nastavku do mene dolazi informacija da je Blag prekinuo samoizabranu apstinenciju jer je "dobra noć". Spominjale su se godine apstinencije, cifre toliko šokirajuće da stvarno bez da mi on to kaže lično, ne mogu ni pomisliti da je ozbiljno. Zavedeno u registrator sa natpisom "Zajebavanje Sharana".

U razgovoru sa Blagom, još jednom sam mu se zahvalio na intervjuu koji je dao za ISK. Otvoreno sam mu rekao da sam imao "starstruck" momenat koji je ispario za deset minuta jer me njegova susretljivost potpuno opustila.

Sa dubokim glasom, bez ikakve izražene emocije na licu (i zaista je teško skontati je li se zajebaje ili je ozbiljan, osim ako ga osmijeh ne izda), rekao je da obično mrzi sve, ali da sam ga natjerao da na trenutak zaboravi to. Dodao je i da sam bio spreman, pokazao se kao "lijepo odgojen mladić", ali dokazao i kao "smart motherfucker" koji stalno šeta po ivici nastupom i interakcijama tu noć.

Rekao sam da sam "učio od najboljih" i zahvalio se najviše. Kako smo stajali kod kuhinje, a ekipa je bila u jednoj od soba sa otvorenim vratima, do nas su dopirali krici, smijanja, a onda i Nickov glas koji poziva na breakdance.

"Fuck, I love that man", rekao je istim ravnim glasom Blag i obojica smo se počeli smijati.

A u sobi...

"BREAKDANCE!"

Oliveri generiše dovoljno pozitivne energije i zajebancije za pokrenuti nuklearnu elektranu. Način na koji priča i slaže rečenice donekle podsjeća na Masketa iz Pasmatersa. Likovi su to koji registruju, slušaju, tačno odgovaraju, ali priča je kao mitraljeska vatra.

Vještiji komunikatori se uspijevaju češće izdići na kamen u Hyde Panku i prozboriti koju. Nevješti mogu uvijek uživati u priči, a moglo se zaista čuti svašta nešto, a i ja sam bio naporan sa 150 pitanja.

U jednom trenutku, ja mislim da smo prevrnuli sve i jednu temu. Turneje, američke i evropske stvarnosti, javna zdravstva, kile i zubi, krivi uglovi posmatranja Dwarvesa i POPIKa, djeca i porodice, brakovi i budućnosti.

Snupac i DJ Oliveri puštaju Scorpionse i to rane, Sharan obumro

Čuli smo odlične informacije o novim muzičkim akcijama pojedinaca, ali nije na nama da pričamo. Iskreno mi je neizmjerno drago što sam sa svakim uspio popričati i to dobro. Bilo je smijeha, introspekcija, a-ha! momenata, iskrenosti o naporima ovakvog načina života.

Bilo je čak i tegobne priče, ali protok informacija nikad, ni na jednu sekundu nije stao. Kad se pogase pojačala, popale cigare i naspu pića, tu vidiš ko je nako, a ko prava ekipa.

Ja sam ispitivao o ljudima za koje sam pretpostavljao da ih mogu znati. Ne mahalaški interes za živote poznatih; pitao sam kako pišu, snimaju, napomenuo koji su meni detalji upali u oko i uho.

Na spomen samo jednog imena Oliveri je rekao "Iduće pitanje!", ali nije mi se činilo da je knjigu zatvorio, pa sam rekao da ne zajebaje, već da mi kaže kakav je lik jer mi se čini kao potpuno van sebe.

Ovaj je razmislio i rekao da je "crazy ass psychotic motherfucker". I tu je stao, ali onda je dodao da na "određeni način liči na mene", pa i dodao da bi se "zapravo, uklopio sjajno među ljude u sobi".

Razgovor je skoro pa stalno bio u frekvencijama smijeha. Jedno moje pitanje Nicku, nenamjerno formulisano brutalno direktno, novinarski, moglo je biti shvaćeno kao propitivanje o stvarima o kojima ja ne bih trebao znati ništa. No nije.

Odgovor je sadržavao retrospektivni pogled unazad, a Nick je u nekoliko rečenica sabrao biznis aspekt rock'n'rolla. Nije bilo gorčine, ljutnje, nikakve teške emocije, nikakvih odavanja poslovnih tajni. Samo jasan pogled i prihvatanje sebe samog.

"Ja nikad u ovome nisam bio zbog... ja nisam biznismen. Ja sam rocker...", rekao je, ostavivši rečenicu da visi u zraku.

"Lifer, that's how I see you."

"Yeah, lifer", rekao je i podigao čašu u znak dobrog izbora.

"Ako ti šta znači", rekao sam, "ja bih napravio iste jebene greške, mene bi pojeli u ovoj močvari u kojoj plivaš."

Nisam dobio odgovor nazad, već samo klimoglav potvrde.

"Hajde, bar si dobio napokon priliku da sviraš sa POPIKom", rekao sam, što mu je vratilo osmijeh na lice i izvuklo riječi "Fuck yeah, buddy", te još jedan poziv za nazdravljanje.

Bilo je i muzike. Ono čega se sjećam je DJ Oliveri kako nas uvjerava da su rani Scorpionsi nešto najbolje ikad, što je želio demonstrirati i kroz svoju emociju, pjevanje i sviranje zračnih instrumenata. Pridružili su mu se Sejo i Snupac, a u jednom trenutku je puštao i Merciful Fate.

Soundtrack doličan, kružok odličan.

Lemmy je bog

Ne znam više na kojoj smo boci Jacka bili, nestalo je Cole. Čini se da je za svaki najveći problem večeri, bile to kočnice na kombiju ili nestanak pića, rješenje bio - Sejo, koji se ponovo pojavio iznenada i spasio stvar.

Imali smo dužu diskusiju o najboljem albumu Motorheada, u kojoj smo donijeli zaključak da je pola diskografije Motorheada najbolji album Motorheada, a i na ostalim albumima ima po 5-6 dobrih pjesama.

Oliveri i ja smo izrazili unitarnu podršku za jedno izdanje, a onda smo, kao dogovoreno, počeli pjevati ista dva stiha istog refrena, što je izazvalo takvo kreveljenje. Iskreno, veze nisam imao da je toliki zaljubljenik, ali kad je pričao o koncertima odsviranim sa Motorheadom, zajebancijama i trenutku kad je imao blok ("Kako, jeb'o te, zaboraviš refren pjesme koju znaš cijeli život?) jer su ga izveli sa njima da svira i pjeva, tu su zaista nestale sve razlike između svih nas.

"Lightning in a bottle" momenat rock'n'rolla, nikakvi statusi, ostvarenja, nagrade, kilometri, avioni, kurci-palci. Sve je nestalo, i ostai je samo osjećaj identičnog uzbuđenja zajednički svima koji osjetimo kad ti nečija muzika dopre do korijena bića.

Baš jedan lijep trenutak otvaranja i strasti, ali nikad nije kasno da Sharan usere i šefa i stanicu.

Pokajanje u vidu fotografije: Nikad se dosad nisam slikao sa nečijom rukom

Snupac potegnu priču Iron Maidena, pa sam ja skočio da se proserem vrhunski, da bi čovjek onda otkrio Maiden tetovaže svuda po tijelu jer je evidentno da njemu njihova muzika znači.

Sejo je informativno, ne defanzivno (a i da je rekao da sam kreten, ne bih mu ništa zamjerio), ilustrovao zašto moja frustracija Maidenom. Naveo je konkretne primjere, a ja sam dodatno pojasnio šta ne volim u vezi kulta ličnosti, Dickinsona i spone sa Sarajevom.

Naravno da Snupac zna za Scream For Me Sarajevo i da mu je to odlična priča. Dok su pričali o tome, detalje koje većinski znam i sam, mozak je odradio reality check, sitnim napadom savjesti zbog tersluka o Maidenu.

Nisam samo izrazio mišljenje, efektivno sam napao drugu osobu zbog istog osjećaja koji sam ja gledao kao uzvišeni sve dok smo Oliveri i ja trali o Motorheadu. Kako se iko usudi da misli drugačije?

"ŠTAAA TI JEEEE", glavom mi je prošao jedan glas iz prošlosti, a ta rečenica je ovog puta trebala biti signal da postanem svjestan sebe.

"Ali stvarno trebaš, ako ništa, poslušati "Killers". Ti si lik za Paula Di'Anna", reče Snupac. Rekao sam mu da hoću jer ljudi koji ti muzikom otvaraju vrata percepcije su anđeli u kostimima od krvi i mesa, ponekad i ukrašenog Eddiejevim tetovažama.

Burek u noći

Ne znam koliko je sati bilo kad je krenulo rasipanje. Odlazilo bi jedno po jedno, pa je prostor postajao tiši i tiši... Mima se pridružio u jednom trenutku, Oliveri i ja smo još nešto trali. Skontali smo da je Nick zreo za kreveta, pa smo se krenuli dizati.

Mima mi je ispričao odličan momenat za koji nisam apsolutno znao da se desio.

Burekaaaaaaa za bezobrazne pankere!

U po noći, Toni, momak koji vuče porijeklo iz Novog Travnika, otišao je do kuće i donio tepsiju bureka i bocu rakije da počasti ljude u bašti Regenratora. Pokaza mi Mima sliku bureka, srolanog u okrugloj tepsiji. Vozač Izzy se valjda pravo sjebao kad je probao burek i svako malo se vraćao nazad za stol po još.

"E ne vjerujem", govorim mu i smijem se ludilima koje čovjek doživi.

Da sam znao da je dernek nastavljen u bašti Regeneratora nakon što smo se popeli (a što ne ne bi bio), sigurno bih sišao još među ljude. Ali šta je tu je.

Otišao Mima. Ginger i ja ostali. Ginger otišao. Ostao ja. Krenulo da sviće.

Nema buke, nema pića, samo omanji nered.

"Sutra ću", govorim sebi i pičim u sobu. Spreman da se onesvijestim, mozak me šokira da bi baš sad bilo idealno vrijeme da vidim kakva je slika iz backstagea sa Dwarvesima.

Palim i vidim četiri komada. Sve četiri odlične. Jedna od njih je jedna od naših najboljih i egzaktan primjer kako ja posmatram muzički uspjeh.

Da je ta slika na papiru, spašavao bih je iz stana koji gori.

Nekako objavljujem fotku u nevrijeme bez ikakve potrebe i cijelo moj sistem se urušava pod naporima dana i noći iza mene.

Urlik u praznoj bašti

Budi me žedna pustinja u ustima. Tražim bocu vode, frustrirano napipavam pod oko sebe jer mi je krevet nisko. Okrećem se i vidim da uopšte nema boce - skontam da sam je dopunio i ostavio Nicku kraj kreveta.

Ustajem do kuhinje da pijem vodu. Sunce me uništi. Izgledam kao leš. Haos u kuhinji čeka strpljivo, kako smo se i dogovorili. Krivo pretpostavljam da ću se razbuditi pospremajući nered, zapravo me ona zajebancija sa odvojenim otpadom smori. A kante još pune, pa ne može ni sve da se ugura u kantu. Moram sagnut bliže zemlji, pa sve kontam da ću u nesvijest.

Zamijenjeni dijelovi, sreća i veselje

Dovedem u red koliko-toliko, još čaša vode i gledam kartonsku ambalažu pizze. Otvorim, izvadim komad i zagrizem.

Dobra pizza, ali u onom stanju, veća je šansa bila da će ona pojest mene, a ne ja nju. Odlažem komad, i silazim ispred Regeneratora. U bašti nikoga, ali udara na razglas Urlikov "Urlik očaja".

Ko da se neko zajebaje, pomišljam dok posežem za telefonom da snimim i pošaljem Tasi i Draganu...

Zaboravio mobitel u sobi na punjaču.

U tom trenutku sam bio siguran da me niko ne zajebaje, već me haos uči da prihvatim da ne trebam uvijek pravit jebeni cirkus od svega. Opet letiš, Ikare Sharane. Nije lekcija o Maidenu bila dovoljna.

Otpjevam do kraja (Urlik, ne Maiden pobogu), a onda krenuh niz ulicu do kombija.

Izzy je već tamo sa majstorima. Skinuli jedan točak, zamijenili dio koji je otišao, morali su to uraditi i na drugom. Stvari su se rješavale kako treba. Pitao sam hoće li kafu, otišao i donio.

Vratio sam se nazad u hostel i napravio kardinalnu grešku: pogriješio vrata na koja ću zalupati. Čuo sam zvuk negodovanja, psovku i skontao da sam zajebao. Recimo samo da Blag nije planirao da ustane, a nije ni planirao da otvara vrata.

Stajavši tako, izgovorio sam nespretno da se kombi popravlja i izvinjenje što sam zalupao. Dobio sam jedan "fuck" i neku varijantu "pusti me da spavam" koju nisam dobro čuo jer sam se počeo udaljavati.

Previše hodanja po ivici. Not so smart now, motherfucker.

Ja sam jedno sa stolom.

Mirso je ustao, Sejo nakon njega. Pravili su kafe, meni je bilo još prerano. Uskoro su se probudili i ostali. Ponovo najpričljiviji, ali donekle manje intenzivan bio je Oliveri, pa sam se prišlepao njemu da drobim jer 99% ljudi mrzi priču ujutro, a meni je tišina po ustajanju depresivna.

Roknuli smo dupli espresso, sjeli i kad sam vidio koliko je pive ostalo, skontao da nema nikakvog razloga da ne popijem jedno; subota, mogu spavat u autu. Oliveri, brat moj dobri, ne odbija.

Meljali smo neku priču, a onda sam zamolio Nicka da mi posudi sunčane jer je na moje Mirso slučajno sjeo u autu, pa su pukle ručke. Nabio sam ih na glavu i sišao do supermarketa, pronašao Jack i uspješno locirao najgori unučić najjeftinije travarice. Donio sam to dvoje nazad i predao.

"Jack jer smo ti sve popili, a ovo smeće ti je kad dobro potoneš u životu i želiš se sjetiti POPIKa", rekao sam mu u zajebanciji.

Kao neočekivani bis cijele ove večeri bio je Oliverijev maestralno apsurdni monolog o... ping-pongu.

"Inovator i gospodar ping-ponga"... Rex Pong iznosi vrh ledena brijega znanja o ping-pongu. Sharan ne može da dođe do daha.

Sjedio sam kraj frajera i cijepao se od smijeha, apsolutno ne vjerujući šta slušam. Ja ne znam da je iko pokrenuo temu ping ponga, da se iko dotakao sportske priče, osim u kontekstu podjebavanja na račun USA-Bosna i Hercegovina. Jedino sporta što smo vidjeli tu noć je bio Blag koji je odnekud izvukao košarkašku loptu, pimplao je i povremeno odbijao meni od glavu dok je prolazio kraj mene.

Oliveri je improvizirao manifest "šampiona i inovatora ping ponga", onoga pred kim "svi gube i bivaju osramoćeni".

"Sve mogu naučiti da gube od mene, iako ni ja sam ne znam šta je pobjeda. Ali zašto bih znao? Ne moram pobijediti... ja jesam ping pong", govorio je odrješito, dok smo se Mima, Sejo, Mirso i ja valjali od smijeha.

Bila je to tako nakaradno smiješna sublimacija cijele noći, posljednji naklon prije zavjese. I baš kao dosta istočnjačke filozofije, monolog o ping pongu je površinski duhovit, ali idejno smislen.

Ali ko, u kojem tačno univerzumu, očekuje filozofski fristajl u kojem je osnovna ideja pobjede nerazmišljanje o akciji, već bivanjem akcijom? O postojanju izvan pravila, granica i intelektualnih okova, koristeći temu eonima daleko od identieta onog ko govori?

"Ja sam jedno sa stolom." "Zaboravi sebe i sve stvari te potvrđuju."

Za 5000 godina neće se znati u kojoj rečenici je Sharan parafrazirao osnivača Soto Zena Eihija Dogena, a koju je jedno jutro izbacio Nick Oliveri.

Kraj čarolije

Otišao sam do sobe zbog toaleta. Kad sam se vratio, shvatio sam da je opraštanje u toku.

Blag je bacio pozdrav svima, mahnuo i nestao. Ginger, Snupac i Oliveri su i dalje bili tu. Oliveri presvučen, majica Sonicsa zamijenjena sjajnim motivom sa Poison Idea klasika.

Posljednja slikanja, razmjene mailova, Instagrama, telefona. Zaletih se da Oliverija bratski zagrlim, da ga stisnem, a onda se sjetih da sam operisao kilu, da se ne zajebajem. Ali poklopi on mene odozgo i tako nastadoše slike ko da mu plačem u naručju.

Kuleri Mirso i Nick

I sasvim normalni Nick i Sejo

I onda naravno... kreveljana

"Papa will be back, no worries", reče u zajebanciji. "Fuck off, you always leave", uzvratih mu komično visokim glasom, parodirajući uplakano dijete.

Sjetih se da mi je Nick poklonio kačket Dwarvesa. Istovremeno, Izzy me pita gdje bi mogao uzeti kačket Vipere koji imam na glavi; gledao ih u Barceloni i odlični mu. Skidam i dajem.

"Imam i mrlju od znoja, autentično", rekao je Izzy u šali uz zahvalu.

Neko je viknuo "You're our bros! Love you guys! FOREVER!". Uzvratili smo i Patuljci nestaše, kao mitska stvorenja, ostavivši iza sebe skoro 18 sati uspomena.

Posljednja slika u sobi pred put nazad

Iako smo trijumfalno dogovorili noć terorisanja Zagrepčana u subotu, svima je bilo jasno da je put u Sarajevo jedino pravo rješenje. Potrpali smo stvari i Sejo je nagazio, odmjereno, civilizovano i u skladu sa pravilima saobraćaja.

Ne ko ja po Maidenu.

Dok smo se vozili prema Sarajevu, ja sam drobio, naglas premotavajući momente noći. Tu sam dobio i dosta informacija koje su ovaj tekst učinile bogatijim. U jednom trenutku puštamo Ajsov novi album, što se pokazuje kao kobna greška. Počeo sam fristajlati iz zajebancije, a onda se to pretvorilo u osnovni mod komunikacije cijeli put.

Zbog smaranja svih, kažnjen sam sa sat vremena čekanja na granici na carini, na suncu bez kape i naočala, dehidriran i neispavan.

I na kraju... tišina

Sejo me izbacio iz auta, Mima pomogao sa stvarima do stana i kad sam zatvorio vrata za njim, našao sam se sam u tišini nakon dva dana buke, ljudi, smijeha i punk rocka.

Prva što sam uradio je poslao odjavni fristajl u vidu glasovne poruke ekipi sa puta. Što da oni pate ko i ja.

Kompletirao komunikacijski krug sa Izzyjem oko busa i Gingerom oko jedne druge neočekivano komične situacije.

Onda sam vidio da mi je Blag pisao, pa sam i njemu, da do kraja dokažem da sam baš budala, lupio jedan freestyle. Moj drug i nekadašnji gitarista Atlija bi rekao "treba nas zakonski zabranit".

Dwarves su nakon Zaboka zasvirali u dvorištu Rojca, uz Eye Hate God. Nakon odgledanih storija, ugasio sam mobitel i sjedio neko vrijeme u stanu ugašenih svjetala. Bez muzike, supruge, bilo kakvih zvukova.

Samo ja, pa krenuo sabirati utiske.

Iako je prosto nemoguće, čak i štetno suditi karakter ljudi na osnovu 18 sati provedenih sa njima, možeš vidjeti neke obrise. Nikad lično nisam doživio veći nesklad između vlastitog iskustva i predstava koje o bendu i pojedincima lansiraju mediji, fanovi, pa i bend kroz PR ili tekstove.

Savršeno sam svjestan da je noć mogla završiti mnogo drugačije i nezanimljivije da Sejo nije uspio iskopati kontakt koji je ultimativno doveo do toga da se kombi popravi, da jedna velika briga spadne ljudima sa ramena.

U ovom dijeljenju, Sudbina nam je dodijelila karte zbog kojih počinješ vjerovati da će svaka iduća ruka biti odlična. Tako ljudi postaju kockari. Imali smo priliku svirati sa bendom koji zauzima ulogu u identitetu POPIKa, te otkriti da su također, da citiram Blaga, "smart motherfuckers" koji "gaze po ivici", što nije inherentno ni dobro ni loše.

Znam samo da su odlični muzičari, odlični sagovornici, o nikome nisu rekli AMA BAŠ NIJEDNU NEGATIVNU (što me malo i šokiralo) i čuo sam bruku pametnih, a najidiotskije su izašle iz mojih usta. Ono što je publika mogla vidjeti je da su svi članovi benda nakon nastupa imali vremena da ostanu za svima koji su bili tu, da potpišu svaki autogram i uslikaju se sa svakom osobom koja je prišla, najsrdačnije ikad.

E to su lekcije i znanja koja se trebaju usvajat i praktikovat.

U kojem univerzumu bi POPIK poželio drugačiju školu?