Rokenrol tefter: POPIK u Novom Travniku, 14.3.2026.
Bilo je vruće u veoma hladnoj prostoriji
Ako si u aktivnom podzemnom rock’n’roll bendu, susrest ćeš se sa dvije vrste koncerata u manjim gradovima. Uslovno ćemo ih nazvati “sigurnim” i “nesigurnim”. “Sigurni koncerti” su oni u gradovima poput Županje; grad jeste manji, ali je scena dovoljno jaka i razvijena da znaš da si u sigurnim rukama. “Nesigurni koncerti” su zapravo dešavanja na kojima niko nije siguran šta da očekuje, uključujući organizatora, bendove, a pokazalo se na primjeru Novog Travnika, ni publika.
Poziv u Novi Travnik stigao je od starog scenskog lisca Roxa. Rox je tu negdje godinama sa Mirsom i Sejom, što znači nekoliko godina stariji od mene. Ipak, svi pripadamo istoj generaciji i sceni koja se smucala po visočkom Rock Planetu i počela svirati u doba kad je većina bubnjeve kucala na EZ Drummeru ili nekom sličnom smeću.
Ovo nije prvi put da Rox u Novom Travniku organizuje nastupe bendova u kojima smo mi svirali. U nekadašnjem Omladinskom centru (Galeriji), svirali su KRV i Rapa Nui, na dva odvojena koncerta. Pronašao sam podatak da je Rapa Nui svirao sa bendom Kontra 28.2.2009. godine, te je nakon tog koncerta Rox na Rock Planetu napisao…
“Da budem iskren, ispade i bolje nego sam očekivao. Solidan odziv raje, malo STONIRANJA na Rapa Nuiju; nisu baš shvatili silnu Šaranovu zajebanciju.”
Rekao bih da se neke stvari očigledno ne mijenjaju ni 15 godina kasnije (silnost moje zajebancije).
Koncert u Novom Travniku dogovoren je brzo i efikasno. Bio je to naš drugi koncert u 2026. godini, prvi nakon januarskog u AG-u sa KRVi. Ako pratite, mogli ste primijetiti da o tom nastupu nismo pisali. Razlog je jednostavan: nije se imalo o čemu pisati. Neću govoriti u ime ostalih članova, ali meni je to jedan od bezveznijih koncerata koje smo odsvirali. Nisam bio sa glavom dobar u tom trenutku zbog nekih ličnih peripetija i obaveza, te sam samo čekao da napustim klub i odem obavljati ono što je moj zadatak.
Nekih 15 minuta prije teškog obžderavanja
Krenuli smo put Novog Travnika oko 15.30. Umjesto Mime BHHC koju je pokosila prehlada (u trenutku pisanja ovog teksta još uvijek nije došla sebi), pridružio nam se Vedad Trbonja iz Fuzzlije. Vedo je drug, gigant i razlog zbog kojeg naš drugi album “Brzi i grozni” zvuči maestralno na nekim dijelovima (čitaj: onima gdje on pjeva).
Put protiče bez problema. Prolazeći kraj najvažnijeg umjetničko-arhitekturalnog dostignuća ovog dijela države, lavlje gubice-ulaza folkoteke Tron, svečano se zaklinjem da ću maltretirati bend da se slikamo po povratku. Stižemo u Novi Travnik kako nam je GPS i predvidio i parkiramo ispred Atomskog skloništa Bare; kako mu i samo ime kaže, nekadašnje atomsko sklonište je preuređeno u kulturni centar i predstavlja odličan primjer kako bespotrebna infrastruktura može poslužiti višoj svrsi poput umjetničke.
Ovdje ne govorim da smo mi ti “umjetnici”, ali je s obzirom na broj izloženih fotografija, rukotvorina i naslikanih djela jasno da je prostor otvoren ka omladini Novog Travnika, što je divno.
Za potrebe ovog teksta, pronalazim informaciju iz 2024. godine da 46 posto skloništa u Kantonu Sarajevo nije u funkcionalnom stanju. Možda nisu za potrebe čuvanja od bombi, ali bi uz malo rada sigurno mogla biti za umjetničko djelovanje. Rox mi kazuje kako su zajedničkim snagama sklonište Bare vratili u funkcionalno stanje. “Voda je bila do koljena”, govori mi. Ti tragovi se u sadašnjem prostoru ne primijete.
Kad te Fuzzlija počasti cigarom, nema da nećeš
Pridružuje nam se ekipa Crustalno Jasno; imam osjećaj da su Luka i Rejhan članovi POPIKa koliko se često viđamo, što je rezultat našeg nepovoljnog položaja kao najaktivnijih bh. pank bendova. Sa Roxom i ekipom domaćina odlazimo da jedemo u lokalnu pivnicu i tu se dešavaju dva iznenađenja.
Prvo je enormna i apsolutno bespotrebna količina hrane koja je iznesena pred nas, restoranske kvalitete. Krećemo žderat, ali ubrzo usporavam jer sam svjestan da na binu neću moći izaći ako nastavim istim tempom.
Drugo iznenađenje je glasno i bezobrazno: na vratima pivnice pojavljuje se ekipa iz Sarajeva predvođena Mirzom, šefom kolektiva Nema više gospode u Sarajevu. Tu su i Luka, Nare i Alen. Sjedaju sa nama za stol i ja ih tjeram da jedu jer sam svjestan da hrane ima i više nego što je realno gladnih stomaka za stolom (a ima nas).
Uslijedila je tonska koja nas veoma ugodno iznenađuje. Iako je bina u skloništu poprilično mala, nakrkana instrumentima i monitorima, nema ni “m” od mikrofonije, a svi se čujemo i više nego dobro. Za vrijeme probe nekadašnji član grupe Aesthetic Empathy Brane mi daje nekoliko savjeta kako da postignem ono što želim (a generalno skoro pa uvijek želim da Mirso dominira u zvuku jer je najprecizniji, kurčit se mogu kad budem precizan kao on) i tonsku završavamo sa odlukom da sviramo prvi, čisto jer nam je bilo mrsko micati instrumente sa bine.
Koncert počinje sa 15 minuta zakašnjenja, u 21:15. Backstage je pozicioniran bukvalno iza bine, pa se na binu izlazi kroz zavjesu. Kako smo izašli, POPIK propagandisti iz Sarajeva kreću skandirati “Oni ti ga puše, Sharane”. Zahvalan sam na izjavnom felaciju, ali još više jer je glasni bezobrazluk okrenuo glave u našem smjeru i natjerao publiku da obrati pažnju.
Otvaramo sa “Ublehom” i odmah kreće raspašoj, od šutke do mahanja pivama koje se prolijevaju svuda po podu. Malo-pomalo sarajevskoj ekipi pridružuje se stidljivo i novotravnička klapa; neki plešu nazad, neki idu naprijed u fizički zahtjevniju zonu.
Na koncertima se često desi fiksacija publike na neku zajebanciju koja onda postane glavno sjećanje sa tog nastupa. U Novom Travniku, to je bilo uzimanje zogera i “karlingovanje” ispred bine. Prvi put je to urađeno da bi se pokupila prosuta tekućina i da se niko ne oklizne, no imam dojam da je 129. put, a i prethodnih 80, zoger furao ispred bine iz čiste zajebancije, jer su ostali plemenski plesali oko “čistača” i urlali veselo.
Ne znam kakav je bio zvuk koji su čuli ljudi, ali zvuk na bini Atomskog skloništa Bare - savršen. Pokušavao sam se sjetiti da li smo igdje u BiH svirali ikad tako glasno (kako volimo), a da smo se svi čuli, i nisam mogao. Nažalost, nešto je krenulo po zlu kada je publika krenula da se penje i valja po bini na drugoj polovici koncerta; jesu li sjebali neki kabl ili nešto, ali zvuk je postao dosta mutniji u odnosu na prvu polovicu. Nije nam smetalo, ali baš se osjetila razlika jer je prva polovica bila takva, kao da je Rox naš tonac koji nas zna u dušu. Svaka mu čast.
Čini se da je publika ipak bolje reagovala na moju zajebanciju sa POPIKom nego onomad sa Rapa Nuijem. Ne znam koliko se ista promijenila, ali istina je da se na bini za vrijeme nastupa POPIKa izrekne mnogo improvizacija, internih šala, “zvučnih” memea, ali i laži koje služe da okupiraju pažnju publike dok ja uhvatim dah ili dok se naštimamo (a štimali smo se stalno jer je ipak u skloništu bilo poprilično hladno).
Lista duga i iscrpljujuća
Na ovom koncertu odsvirali smo i dvije nove pjesme: “Total Energy” i “Vrisak generacije”, a obje su primljene euforično, što je bilo lijepo za vidjeti.
Jedan detalj mi je upao u oči. Iz perspektive benda, na lijevoj strani skloništa stajale su dvije djevojke. Cupkale su, aplaudirale, izazivali smo neku reakciju, ali kada smo došli do “Ima posla”, našeg prvog singla sa “Brzi i grozni”, bio je dovoljan uvodni riff na gitari da jedna od tih cura poludi. I pratio sam je, zna tekst od riječi do riječi, što me dovodi do samog jednog zaključka (aktivno ignorišem onaj da trebamo više metalizirati svoj zvuk): spot za “Ima posla”, ma kakav god da je, je zaslužan za ovo, tako da ćemo ovo proljeće morati izbaciti barem još jedan.
Sišli smo sa bine nakon sat i kusur, vidno izmoreni, ali i sretni. Nastup mnogo bolji nego smo očekivali da će biti i vjerovatno katarzičan za nas u bendu, nakon posljednjeg u Sarajevu gdje nam nije bilo tako dobro.
Crustalno Jasno je poderao nakon nas; već sam na različitim mjestima hvalio “novu” postavu, i smatram da je bubnjar Rejhan mladalačkom energijom uspio izvući najbolje iz Luke koji je ionako sam od sebe kompetentan muzičar i fantastičan frontmen sa britkim smislom za humor. Stvarno mi ne bi smetalo da sa njima otpičimo i veću turneju, kada bi za to od života i sredovječnosti bilo prilike (a nema je, tako da se ne treba ni nadati previše).
Rox nas je obradovao činjenicom da ne moramo iznositi spakovanu opremu ni micati automobil sa parkinga; naš stan se nalazio svega dvije minute od Bara. Na putu do stana svratili smo do pekare; ja sam shvatio da sam baš dobro jeo prije koncerta čim sam rekao “ne” vizuelno jako primamljivim pekarskim proizvodima.
Obavezni potpisi na zidu
Bilo je relativno rano (prije ponoći) kad je bend odlučio da se povuče. Ja nisam baš od tog posla (čitaj: pameti), pa sam zajedno sa Roxom napustio stan i otišao u drugi gdje je bila smještena sarajevska ekipa i u kojem se, po mojim saznanjima, dešavao after. Kako smo se približavali zgradi, čuli smo buku primata koja je dopirala kroz zatvoren prozor i remetila mirnoću novotravničke noći. Prije nego sam ušao u haustor, posljednje što sam vidio bio je natpis ispred lokalne crkve - “Isuse, spasi nas.” Poetično.
Uspješnost svakog koncerta mjeri se po više parametara: da li si pokrio troškove, kakva je organizacija, kakve uspomene nosiš sa koncerta, kako se bend osjećao, kako te publika primila. Prvi koncert POPIKa u Novom Travniku bio je primjer one čudnovatosti tipične za ovu muziku koju mi sviramo: publika je uistinu mogla biti višebrojnija i to je najbolje primijetio organizator.
Ali, bez lažnih upiranja da se pokažemo kao sveci koji su iznad broja prodanih karata, mi smo zaista uživali u svakom aspektu, od organizacije, samog koncerta i druženja poslije.
Naravno da smo se slikali.
Pao mi je na pamet Saka iz Fiskalnog računa koji u svojoj knjizi “Pank: malena reč, naš ceo svet”, objašnjava kako su uvijek imali ekipu koja je išla sa njima po koncertima i pravila haos. Istini za volju, novotravnička publika bi možda bila stidljivija da nije sarajevske koja je došla odvojeno od nas, potpalila i držala atmosferu sve vrijeme.
Najgori su, i takve ih i volimo.
They are the POPIK crew. Pa-ram-pa-ra-pa-ra!
Na cesti smo slušali (skromno jer kratak je put): Megadeth - Megadeth, Gluecifer - Same Drug New High